Brzo je u sebi preračunao da Dara ne može imati više od
dvadeset i pet-šest godina, ako je pri njihovom prvom susretu
imala osamnaest.
- Kakvi su mi to gosti stigli?! - uzviknu Dara prilazeći Branilu. Branče, jesi li to ti?
Dara i Branilo se izgrliše dok je Zaviša stajao sa strane. Dara
priđe i njemu. - A ovo je onaj lepi momak što je dolazio s tobom za
kobile? Zaviša je li tako? - i pruži ruku Zaletu.
Kad se pozdravila i s njim spazi Miloša i Vedranu u kolima koji
se nisu usuđivali da siđu. - A čiji su ovo golupčići?
Miloš junački skoči pred nju i ispruži ruku. - Ja sam Miloš Kobilić – reče.
- To je Zorin sin – reče Branilo.
Dara ga zbunjeno pogleda, a Branilo joj dade znak da ništa ne
pita.
- A ova lepotica? - upita Dara kad i Vedrana stade pred nju.
- Ona je sigurno Zavišina, je l' tako? Vidim da liči na njega.
- Više liči na majku – reče Zaviša.
- Ali ima i neke tvoje crte – reče Dara – pogledaj joj čelo i nos.
- Liči, liči i na Zaleta – potvrdi Branilo. - Ali na Renku mnogo
više. Lepa je na nju.
- Volela bih da je upoznam – reče Dara.
- Pa, Daro, što ne dođoste nekad u Gradinu? - upita Branilo.
- Ne znam – odgovori Dara. - Živko se ne seća, a ja ne mogu
sama.
- Živko nema nikog od rodbine u Gradini, zato se ne seća – reče
Branilo. - Pritisni ga malo.
- Moraću – složi se Dara. - Ali, hajde, terajte kola u zadnje
dvorište, znate kuda. Ispregnite konje i dajte im zobi pa da i vi
nešto prezalogajite. - A vi golupčići, slobodno plivajte, jezero je
vaše dok ste ovde.
Nije im trebalo dvaput reći. Deca začas zbaciše odeću i
ostadoše samo u kratkim gaćama. Već su gnjurali kad Zaviša cimnu uzde i potera konje. Dara je sedela u kolima naspram Branila.
- Pa, Branče? - upita Dara. - Hoćeš li mi reći kako to 'Zorin sin'?
Nije valjda zmajević?
Branče klimnu glavom.
38