Miloš htede da je ispravi, ali ga Vedrana ćušnu laktom u rebra
da ćuti. Nekako joj je Obilić lepše zvučalo pogotovo iz Rojlinog
srebrnog grla.
- Ti lepo pevaš? - upita je Miloš.
- Tako kažu – potvrdi Rojla.
- I Miloš lepo peva – reče Vedrana.
- Videćemo u učilištu ko bolje peva – reče Branilo koji je već
shvatio da će i Rojla ići u vilinsko učilište.
- Zar ćete i vi u učilište!? - uzviknu Rojla. - Divno, imaću
društvo!
- Rojla, kako su Dara i Živko? - upita Branilo.
Rojla se začudi.
- Ti znaš mamu i tatu?!
- Ja sam iz Gradine kao i tvoj tata – nasmeja se Branilo. - Treba
i ti da dođeš nekad u Gradinu, da vidiš odakle potičeš.
- Znam da je tata iz Gradine i rado bih došla, ali ne mogu sama,
a mama i tata nemaju vremena.
- Pa šta radi Živko? - upita Branilo.
- Svašta – odgovori Rojla. - On je stalno u šumi u svojoj radionici. Pravi buriće, kočije, oklagije, varjače, koplja i svakakve
druge sitnice.
- A Dara?
- Mama i ja smo u velikoj kući. Mami svaki dan dolaze ljudi
kojima treba pomoć. Ona im daje trave i basme.
- Ooo! - uzviknu Zaviša i zaustavi kola. - Evo nas, stigli smo.
Vedrana i Miloš su sa zanimanjem gledali kuću kakve u Gradini
nema i kakvu nisu mogli ni da sanjaju. Činila im se kao dvorac iz
Koviljkinih priča.
Rojla skoči sa kočije i otrča u kuću. Zaviša siđe sa kočijaškog
mesta pa priđe jezeru i zagnjuri šaku u vodu.
- Voda nije mnogo hladna – reče. - Mogli bismo se okupati.
- Sačekaj da ispregnemo i smestimo konje – reče Branilo.
- U pravu si – reče Zaviša ugledavši Daru koja im je prilazila
stazom od palate. - Eno Dare.
Branilo i deca pogledaše priliku koja im je prilazila.
- Čoveče! - uzviknu Branilo. - Pa ona je i mlađa i lepša nego što
je bila.
37