- Vidi, pa nema blata! - uzviknu Zaviša začuđeno.
- Zemlja je bila žedna – reče Branilo. - Odavno nije bilo kiše pa
je odmah sve upila. Zato je sad put mekan i lakši za konje.
Konji su veselo kaskali, a kola nisu poskakivala onako kao juče
jer je od noćašnje kiše put bio mekan, a ne tvrd i neravan kao juče.
Čak je ponegde bio pokriven i travom jer su vozila bila retka.
Oko podne naiđoše na jezerce. Put je vodio pored njega, ali je
ponegde bio odvojen od obale drvećem vrba i topola. Odjednom
Vedrana povika:
- Tata, stani! Eno je Rojla.
Pokazivala je na devojčicu svog uzrasta koja je upravo izlazila
iz jezera. Devojčica ih sve obuhvati blagim pogledom i nasmeši se
najlepšim osmehom koji su ikad videli. Imala je kosu boje meda
koja joj je sada u mokrim pramenovima padala niz ramena i
mokru košuljicu koju je imala na sebi.
- Otkud mi znaš ime? - upita devojčica žuboravim ali zvonkim
glasom.
- Čula sam priču o tebi – odgovori Vedrana. - Ti si Rojla?
- Tako me zovu – reče devojčica – ali mi je pravo ime Ravijojla.
- Ti si vila? - opet će Vedrana.
- Nisam još – odgovori Rojla - ali možda ću biti ako odem u vilinsko učilište.
- Dušo, a da nisi ti Darina kći? - seti se da upita Zaviša prepoznavši na devojčici Darinu lepotu i jednostavnost.
- Jesam – odgovori devojčica. - Otkud znate?
- Pa mi smo pošli kod vas - reče Branilo i pruži joj ruku. - Dođi
u kola da te povezemo!
Rojla prihvati Branilovu ruku, pope se u kola i sede pored
njega naspram Miloša i Vedrane. Miloš je gledao u Rojlu kao
opčinjen. Lepšu devojčicu ne beše video iako je i Vedrana bila
izuzetno lepa.
- Ko si ti? - upita Rojla Vedranu.
- Ja sam Vedrana Zavišić iz Gradine. Zovi me Veja.
- Je l‘ ti on brat? - upita Rojla pokazujući na Miloša.
- Nije, ali kao da jeste – odgovori Vedrana. - To je Miloš Kobilić,
moj sused.
- Miloš Obilić! - uzviknu Rojla. - Kako čudno ime!
36