4. VILA RAVIJOJLA
Osvanulo je blistavo jutro ispunjeno veselim cvrkutom ptica.
Branilo htede da odmah preže konje.
- Polako Branče – progunđa Zaviša – neka se deca još malo
naspavaju.
- Pravo kažeš, inače je blato – složi se Branilo. - Danas nam je
svakako cilj da stignemo na Miroč, a sutra – videćemo.
Kad je sunce izašlo i obasjalo dečje glavuce, oni se počeše
meškoljiti.
- Tata, a gde je kiša? - upita Vedrana.
- Tu je, zar je ne vidiš? - upita Zaviša.
Vedrana zavrte glavom.
- Pa, eto je u zemlji, u travi, u potoku. Vidiš da je zemlja mokra.
- I danas neće više padati? - upita Vedrana.
- Do posle podne neće sigurno, a tad ćemo već biti kod teta
Dare na Miroču.
- Ko je teta Dara? - upita Vedrana.
- To je jedna dobra teta, videćeš. Hajde sad, umijte se na potoku pa da krećemo.
Branilo beše već napojio konje i dao im zobi; bili su spremni za
prezanje.
Zaviša i deca se rastrčaše po livadi kližući se i padajući po
mokroj travi. Smejali su se jedno drugom kad bi se ko okliznuo.
Zatim se umiše i sedoše u kola. Branilo im dade po komad pogače
iz bisaga i po malo sira.
- To vam je do podne, posle ne znam šta ćemo – reče.
- Ima krušaka – reče Miloš pokazujući na divlju krušku koja je
rasla odmah tu pored njih pa skoči i nabra puna nedra i opet se
pope u kola.
- Miloše, meni – pruži Vedrana ruku.
- I tebi, Vejo – reče Miloš pa poče da vadi kruške iz nedara i da
ih stavlja na gomilice – i tati, i čika Zaletu, i...
Njemu ostadoše samo dve kruškice.
- Dosta za sad – reče mu Branilo – usput ih ima još pa ćemo
nabrati.
Zaviša cimnu uzde i konji kretoše. Izađoše na put.
35