gladne čim progledaju.
- Bogata si ti žena, Kovo - reče Ratko. - Zavidim ti na tolikoj čeljadi.
- Pa Ratko, možda ih i ti imaš a da ne znaš za njih. Obišao si celo carstvo.
- Možda ih i ima, ali ja ih nemam čim nisu sa mnom. Voleo bih
da tako kao ti imam o kome da se staram.
- Pa staraš se o stadu, zar to nije dosta?
- Da, staram se o stadu ovčijem i stadu ljudskom. Ali nije to isti
osećaj koji ti imaš kad svojoj čeljadi pripremaš hranu i očekuješ ih
da dođu da zajedno obedujete. To je bogatstvo.
- Jeste Ratko, i ja sa zadovoljna. Ali i ti si naš i svi te volimo, zar
to nisi primetio?
- Jesam Kovo, i hvala vam na tome.
- Na ljubavi ne treba zahvaljivati. A, evo i mladih.
Iz kuće izlaze Cveta i Branilo sa decom. Branilo nosi Danu u
naručju, dok Cveta vodi Zoru za ruku.
- Idemo! Na umivanje! - uzvikuje Branilo.
Polazi prema bunaru kad ugleda Ratka.
- O, Rale! Dobro jutro! Otkud ti tako rano?
- A, evo, lepo jutro pa se rano probudio. Ovce pasu, nema nikakve potrebe da im ja smetam. Doneo sam vam kačicu pavlake,
znam da to deca vole.
Zora dotrči do Koviljke.
- Bako, hoću pavlaku.
- Hoćeš srećo, ali dok se umijete. Dok bata i njegov drug Srđa
dođu sa Jaska.
- Šta? Opet su otišli na Jazak. Kao da nema vode u bunaru gunđa Branilo.
- Zašto gunđaš Branče? Hoće deca da plivaju, zaboravio si kakav si ti bio kad si bio kao oni - kaže Koviljka. - Neka ih dok je lepo
vreme. Kad se okiša neće. A i bolje je da vi i Ratko jedete pre nego
što oni dođu. Manja je gužva za stolom.
Koviljka uzima krpom tavu sa jajima i slaninom i stavlja je na
sto. Zatim iznosi jutros ispečenu pogaču koju je umotala u čisto
platno da joj kora omekša.
- Hajde. Umijte se pa na posao.
365