One se smandrljaše niz drvene stepenice i stadoše pred Srđu.
- Zdravo, drug! - reče Dana.
- Kaže se druže kad se nekome obraćaš, ispravi je Cveta.
- Zdravo druže - osmeli se Zora.
- Ja sam Srđa. To mi je ime. A, kako se vi zovete?
- Dana - reče jedna.
- Zora - reče druga.
- Ja ću vas zvati jednim imenom jer ne mogu da vas razlikujem.
Je l' može?
- Može, ali kojim?
- Nije važno. Vi se odazivajte na oba.
- Tako i rade - požuri da objasni Miloš.
- Nisam znao da imaš sestre - reče Srđa.
- Tada ih nisam ni imao - objasni Miloš. - Imaju tek po tri
godine.
- Miloše sine, 'ajde odvedi Srđu u Ratkovu kućicu neka se
smesti, pa dođote na doručak - reče Branilo.
Naime, Ratko je ponovo bio samo čobanin jer nije pristao na
ženidbu. Da bi postao pop morao se venčati i sa ženom i sa crkvom
istovremeno. Crkvu je imao, ali nije imao ženu. Zato su crkvene
vlasti odlučile da potraže drugog sveštenika, a Ratko je opet bio sa
ovcama na Badlju, tako da je kućica koju je Branilo sagradio za
njega, opet bila prazna.
Miloš povede Srđu u dno voćnjaka, gde je pored konjarnika
(odlučili su da ergelu tako zovu) stajala Ratkova kućica. Srđa kroz
ogradu ugleda konje.
- Au, šta je konja! - uzviknu on. - Jesu li svi vaši?
- Jesu naši, seoski - odgovori Miloš.
- Nisu valjda zajednički?
- Zajednički, da, kao i jabuka, vinograd i sve ostalo. Ko bi mogao sam da ima ovolike konje?
- Imaju Lazar i Vratko - reče Srđa.
- A, pa oni su velmože. Mi još nismo. Tek je bilo reči o tome da
knez Lazar treba da proglasi Branila za vojvodu. Ali, to će biti tek
kad postanemo krišćani.
- Zar još niste?! - začudi se Srđa.
- Nismo, tek smo crkvu sagradili - odgovori Miloš. - Sad mama
360