stane, stalno je gladan. Ali, boljeg nemam.
- Mršav je. Daćemo ti boljeg. Mi imamo konja, ihaj, možeš da
biraš, hoćeš alata, zelenka, belca, vranca...
- Alata, oni su visoki.
- Svi mogu biti visoki, ali sačekaj da ih prvo sve vidiš pa sam
proberi.
Uđoše u dvorište. Cveta i Branilo su sedeli pod nadstrešnicom
ispred letnje kuhinje i pili čaj. Oko njih su zujale pčele.
Kad videše gosta ustadoše. Nisu znali da će neko naići, ni ko je
on, pa su bili malo iznenađeni.
- Nisi n am rekao za gosta, Miloše - reče Cveta prekorno.
- Nisam ni ja znao, mama. Tek je stigao, Ovo je Srđa, moj drug
iz učilišta. Biće kod nas neko vreme.
- Drago nam je, sine. Lepo što se posećujete. Prijateljstva treba
negovati.
- A odakle si ti, Srđo? - upita Branilo.
- Iz jednog sela u Gruži. Došao sam da posetim Miloša i…
Vedranu.
- Zbog Veje je on došao, tata - objasni Miloš. - Oni se vole.
- A, pa lepo. Biće Renki drago da upozna zeta.
- Ma kakav zet, još su deca. Ali neka se deca druže.
- Kakva deca, ja sam u nihovim godinama bila zaljubljena u tebe, a ti si tad gledao samo Željku. Je l' se sećaš?
- Sećam se Željke – odgovori Branilo – ali nisam znao da si
zaljubljena u mene. Ja sam tebe tada smatrao za mlađu sestru.
- Tako si se i ponašao prema meni, a meni je bilo krivo što me
ne gledaš kao ženu. Sa Stanom si bio drukčiji.
- Pa i Stana je bila drugačija, izazovna. Ti si bila stidljiva
devojčica.
- Bojala sam se da me ne omrzneš ako budem izazovna priznade Cveta.
- Zar ja da tebe omrznem! Pa bila si moja sestrica.
- E, pa sad ti nisam sestrica. Pogledaj!
Na vratima kuće pojaviše se bliznakinje, Dana i Zora.
- Mama, Miloš nije u kući - reče Zora.
- Znam srećo, evo ga ovde. Došao mu je drug. Dođite da ga
upoznate.
359