na seoskom puteljku i na silu je poljubio. Vedrana se potužila Renki, a ona je to brže-bolje prenela Zaviši. Sutradan mu je Zaviša
pred svima pripretio da će s njim imati posla ako mu ne ostavi
dete na miru.
- Ona ima samo trinaest godina, traži sebi para, a ne da spopadaš decu!
Od tada je Vedrana zazirala od njega.
Sada joj je međutim, on prišao i pozvao je u kolo. Zaviše nije bilo u blizini. Vedrana je bila bleda i uplašena. Sa strahom je odmahnula glavom.
- Neću- prošaptala je.
Ljubomir je uhvatio za ruku i grubo je povukao.
- Polazi! - povikao je.
Uzalud se Vedrana obazirala oko sebe, nije bilo ni Zaviše, ni
Boriše, ni Branila u blizini.
Miloš je stao ispred Ljubomira.
- Pusti devojku! - uzviknuo je dečačkim glasom.
- Ma, ti ćeš da mi zapovedaš – naruga se Ljubomir – misliš ako
si starostin sin, da možeš da zapovedaš, gubi se!
Miloš plako priđe Vedrani.
- Hoćeš li da Igraš s njim? - upita je.
- Neću - odmahnu Vedrana glavom.
- Čuo si, pusti je - reče Miloš Ljubomiru.
- Ma ko nju pita! - uzviknu Ljubomir i ponovo povuče Vedranu.
To je već bilo neviđeno nasilje jer u Gradini ni muž vlastitu
ženu nije prisiljavao ni na šta; nasilje nije bio uobičajeni oblik
ponašanja. Ravijojla je bila zgranuta.
Miloš polako priđe Ljubomiru i uhvati ga za ruku kojom je
držao Vedranu. Stisak mu je bio snažan i to je Ljubomir osetio, jer
je stiskao zube od boli. Miloš mu razdvoji prste i oslobodi
Vedraninu ruku. Ona odskakuta do Ravijojle i zagrli je. Ljubomir
onda mučki udari Miloša pesnicom u stomak. A ovaj se presamiti
od iznenadnog udarca. Zatim, uspravljajući se udari pesnicom
Ljubomira u bradu. Udarac je bio snažan iako je Ljubomir bio
nešto viši. Ljubomir je za trenutak imao ukočen, staklast pogled, a
potom se srušio na zemlju.
Priskočiše njegovi drugovi.
347