- Znam - prekide ga Zagorka. - Jedna kola nisu dovoljna za vas
šestoricu. Mislila sam o tome. Dvojica će sa Branilom i Živkom,
njihovim kolima. Može li tako?
Časlav klimnu glavom.
- Tako već može.
Kad Časlav izađe, Zagorka triput zapljeska dlanovima i uskoro
se pojaviše dve monahinje noseći pladnjeve sa jelom koje staviše
na sto ispred gladnih gostiju. Iako su to bile one iste vile od pre
nekoliko godina, Branilo se u sebi pitao kud nestade njihova
blistava lepota i sjaj u oku. Bile su one iste, ali nekako mutne i blede, nisu imale onu čar od ranije. Da li krišćanstvo tako deluje na sve,
da sve izgubi svoju draž i lepotu, pitao se Živko.
- Izvolite, služite se! - ponudi Zagorka videći da se oni ustežu.
Branilo i Živko su se ustezali jer više ništa nije bilo isto kao
nekad. Da li je u krišćanstvu i jelo greh, pitali su se jer već ranije
behu čuli od Ratka za post, a nisu dovoljno znali o tome. Bojažljivo
se prihvatiše pečenih ribica, onako celih sa sve glavom. Bile su
ukusne, ali ipak uzeše i po jednu lepinju koja nije bila ukvasana pa
je bila tanka i malo tvrda, ali se mogla jesti.
- Tokom posta jedemo beskvasni hleb - objasni Zagorka.
Na stolu je bio i bokal sa vodom. Kad završiše s jelom Zagorka
im nasu po čašu vode i oni ispiše krišom se zgledajući. Ako je
Zagorka i primetila njihove poglede ništa nije rekla.
U dvoranu uđoše Časlav i još petorica monaha-vilenjakaklesara.
- Majko igumanija mi smo spremni - reče Časlav.
- Sačekajte pred štalom neko vreme, sad će i oni - reče Zagorka
pa se obrati gostima:
- Oprostite na ovakvom dočeku, ali sve se promenilo, vidite i
sami…
- Vidimo - reče Branilo osećajući da ga nešto steže u grlu.
- Znam da je sad kasno i da ćete omrknuti u putu, ali ne mogu
vam dati prenoćošte - reče Zagorka.
- Prespavaćemo kod mene na Miroču - reče Živko.
- Stići ćemo tačno u sumrak.
337