po zidovima? – pita Zagorka.
- Jesam, ali nisam tada obratio pažnju na to - reče Branilo.
- Da, tada si gledao samo Zoru - primeti Zagorka. - Ali sedite da
govorimo o poslu.
Sedoše na kraj stola na kojem je stajala samo činija sa voćem
za razliku od vremena koje je Branilo zapamtio kada su po stolovima bila razna jela i poslastice.
Zar krišćani ne jedu i ne piju, pitao se Branilo u sebi očekujući
da se neko od posluge pojavi i počne da ređa jela po stolovima.
Zagorka zapljeska rukama i pojavi se jedan sluga-vilenjak.
Branilo pomisli da su njegove želje uslušene, ali Zagorka reče:
- Stojane, pozovi mi brata Časlava, molim te.
Stojan ode i uskoro se pojavi u društvu mršavog momka
četvrstih ramena i krupnih šaka očito naviknutih na rad.
- Časlave, sedi malo s nama - obrati mu se Zagorka.
Časlav sede na klupu naspram Živka.
- Časlave, ovo su ljudi iz Gradine, starosta Branilo i neimar Živko. Prave crkvu pa su im potrebni klesari. Hoće da unajme tebe i
tvoje momke dok crkva ne bude gotova. Živko je dobar majstor i u
obradi kamena sigurno ne zaostaje za vama. Već sam se pogodila s
njima da ćete raditi za pola dinara po čoveku. Je l' to u redu?
Časlav klimnu glavom.
- Ali, obrada kamena nije jedini posao koji ćete raditi - reče
Branilo. - Možete li vi obučiti svaki po jednog našeg momka, jer
crkva nije jedino što ćemo graditi. Trebaće nam klesari i ubuduće.
- Naravno - reče Časlav. - To je i dalje isti posao. Dok klešemo
kamen, istovremeno i podučavamo nekog.
- Za podučavanje ćemo platiti još pola dinara po čoveku. Znači
po dinar svakome, za rad i podučavanje.
- Dogovoreno - reče Časlav i ispruži dlan.
Branilo lupi svojim dlanom po njemu i to u praznoj dvorani
odjeknu kao prasak drvene ploče koja je odnekud pala na kameni
pod.
- Vi sad spakujte svoje stvari, a ja ću reći Gvozdenu da vam da
jedna kola i konje za prevoz do Gradine.
Časlav je zbunjeno pogleda šireći ruke u nedoumici.
- Ali...
336