- Bogoljub je sad sveštenik, pop - objasni Ljuba. - Da bi to postao morao se venčati i za mene i za crkvu. Tako je, mi smo muž i
žena.
Branilo se zaprepastio. Nije očekivao da će ikada videti Ljubu
udatu za bilo koga, a ponajmanje za hromog kaluđera. Jeste 'otac
Teofil' lepuškast, ali…
- A, deca…? - bojažljivo upita.
- Nema dece - žalostivo zavrte Ljuba glavom. - Ja sam ipak vila.
Prošla bih kao… naša Zora.
Branila nešto zazebe oko srca, što mu se uvek dešavalo kad se
seti Zore, Miloševe majke.
- A učilište? - opet pita Branilo. - Ko sada podučava decu povrtarstvu, pevanju i lepom pisanju?
- Tu se ništa nije promenilo - odgovori Ljuba. - Naše obaveze u
učilištu i dalje su iste. Ja podučavam vrtlastvo, Boža prošlost,
staroslovensku i kriščansku veru i lepo pisanje. Nemamo mnogo
đaka pa možemo sve stići. Da, ja sam i dalje upravnica.
- Branče, Živko, sedite malo sa nama - reče otac Teofil ili Boža,
kako su ga sada zvali, pokazujući nizak stočić i nekoliko pletenih
stolica oko njega u hladu ispod lipe u uglu vrta.
- Ne možemo, Božo - reče Zagorka. - Oni su došli poslom. Da
prvo posao završimo pa onda neka sede. Pođite sa mnom!
Povede ih u veliku dvoranu koja je bila ista kao i prošli put kad
su tu bili. Iako je napolju bila vrućina, u dvorani je bilo ugodno i ne
previše toplo.
- Vidiš Branče šta znači materijal za gradnju. Da su joj zidovi
od kamena, ova dvorana bi bila nepodnošljivo topla, jer bi se kamen ugrejao pa bi posle i on isijavao toplotu, dok drvo ne greje
nego čuva postojeću toplotu.
- Hoćeš da kažeš da je drvo bolji materijal od kamena? - upita
Branilo.
- Za kuće da - potvrdi Živko.
- Pa zašto onda velmože grade svoje dvorce od kamena?
- Zbog odbrane od neprijatelja, jer kamen ne može da se zapali.
Ali sam siguran da u odajama u kojima borave, zidove oblažu ili
drvetom ili raznim tkaninama.
- Branče, pa boravio si u našem dvorcu. Zar nisi video pokrivke
335