58. STEGNUTA KAO I SVAKO U NOVOJ ODEĆI
Nisu stigli u sumrak. Iako su žurili, mrak je već ovladao kad su
izbili na jezero. Voda je blistala od mesečine.
Branilo zaustavi konje i siđe skidajući odeću. Bućnu se u vodu,
a Živko je sledio njegov primer.
- Morao sam da sperem vonj krišćanstva - reče Branilo Živku.
- Znam - reče Živko. - Ni ja se nisam dobro osećao.
- Pitam se hoćemo li i mi postati tako stegnuti kad se budemo
krstili - reče Branilo.
Živko mu dade znak da bude tiši pokazujući na monahe u kolima.
- Hej, momci – povika Branilo – hoćete li i vi da se olupate?
- Mogli bismo - jedva dočekaše monasi, zbaciše i oni odeću i
zaplivaše. Bili su mladi i razdragani, ni traga od uštogljenosti.
- Da vas vidi majka igumanija kako goli plivate, ne bi vam
promakla kazna - reče Branilo.
- Ma ne – reče jedan – nije Zaga tako stroga, samo je stegnuta u
strahu da ne pogreši. Bila je ona itekako vragolasta i draga dok je
bila samo starešina vila.
- Znam – reče Branilo – zato me i čudi da je sad postala tako
stroga.
- Nije stroga – reče drugi monah otresajući kapi vode iz kose i
kuštrave brade – samo je stegnuta kao i svako u novoj odeći. Naviknuće se, polako. Evo i Časlava!
Branilo pogleda na put i vide da pristižu kola u kojima su bila
četvorica preostalih monaha-klesara.
- Ooo! - viknu Časlav i konji stadoše. - Je l' se vi to kupate?
Možemo li i mi?
- Ako želite - odgovori Živko.
Za tili čas vilenjaci-monasi-klesari skidoše odeću i bućniše se u
jezero.
- Hajde da vidimo ko će pre da stigne do klupe - reče Živko.
Klupa je bila na obali ispred palate, tačno ispred stepenica
kojima se silazilo na obalu.
Nije im bilo potrebno dvaput reći. Svi zaplivaše prema klupi.
Prvi je stigao Časlav pa Branilo tik iza njega. Živko stiže na kraju.
338