su na Jazak koračajući po travi još vlažnoj od jutarnje rose. Zato su
im nogavice dugačkih platnenih gaća već bile mokre. Srećom
opanci su imali rebrastu potplatu pa se nisu mnogo klizali po travi.
Zatim su pošli uzvodno. Oko njih je bila mešovita šuma vrba, jasenova i hrastova,
- Borko, da mi ne zalutamo ovde - javi se Živko. - Je l' ti znaš
put?
- Ne znam put, ali ne možemo da zalutamo - odgovori mu
Boriša. - Treba samo da pođemo niz potok i eto nas na Dunavu.
Potok se sve više stešnjavao i zavlačio u brdo tako da već nisu
mogli normalno ići pored njega jer su im smetale grane okolnog
grmlja, tako da su često morali zagaziti u potok.
Dođoše do malog vodopada.
- Borko, pa evo kamena! - uzviknu Živko pokazuhjući vodopad.
Voda se prelivala preko stene čije je ivice voda zaoblila.
- Tačno. Tamo ga mora biti još - reče Boriša polazujući strmu
stranu brda desno od sebe.
- Hajdemo!
Pođoše kroz gustu grabovu šumu dok nisu došli na zgodno
mesto gde je šuma bila malo ređa. Boriša sekirom obori nekoliko
tankih drveta, zatim budakom izvali panjeve i kamen se već ukazao. Živko je ašovom i lopatom otkopao i odbacio još zemlje i pred
njima se ukazala stena sivog kamena.
Boriša budakom odvali oveći komad pa uze čekić i dleto i stade
da ga obrađuje.
- Odličan je. Sad samo treba da probijemo put kojim če kola
dolaziti i odlaziti i imamo kamenolom.
- To ne možemo samo nas dvojica - zavrte Živko glavom.
- I nećemo. Reći ćemo Brančetu da sazove mobu. A sad hajdemo na ručak!
- Ta ti je pametna“, reče Živko i nasmeja se. - Nismo poneli
ništa za piće, a ja sam žedan.
- Pa evo ti voda u potoku – reče Boriša – ali ne moraš piti, sad
ćemo kući. Znam da ti je voda bljutava.
- Pravo kažeš - reče Živko. - Strpiću se još malo.
319