- Nema ništa slađe - reče Boriša pa ponovo umoči hleb u jaja
tako da zamaže i prste i ubaci sva tri prsta zajedno sa natopljenim
hlebom u usta i sočno mljacnu.
- Eh, kad tako slatko jedeš - uzviknu Živko pa odbaci prutićviljušku, i nastavi da jede prstima.
Stana donese dva vrča piva i stavi pred njih. Obojica nagnuše i
isprazniše ih takoreći u jednom dahu.
- Ala ste žedni! Kako ćete tek biti žedni kad dođete na ručak.
- Ništa ti ne brini, ima u podrumu hladnog pića koliko ti volja.
Još sinoć sam metnuo u bunar da se hladi.
- E, pa onda možemo na posao - reče Živko ustajući.
- Domaćice, hvala na doručku. Jaja su bila odlična, ista k'o
Darina.
- Misliš pačija? Takva su kakva su. Naše je samo da ih razlupamo i ispečemo.
- Ali i za to je potrebno umeće - reče Živko. - Ne ume to svako.
- Hajde Živko, sa mnom - reče mu Boriša pa krete stazom kojom je došao sa Jaska.
Zađoše za kuću iza koje je bila drvena građevina koja je, očito,
Boriši služila kao radionica. Bila je široka toliko da u nju mogu ući
kola. Na bočnim zidovima bile su police i klinovi sa alatkama. Pod
nadstrešnicom levo od vrata stojao je veliki nakovanj usađen u
zemlju tako da se ne može pomaknuti, a tik do njega kameno ognjište, sada bez vatre, ali je prema njegovom položaju Živko
zaključio da je Boriša levoruk.
Boriša iz ugla uze budak, a Živku pruži ašov i lopatu. Zatim sa
klina skide dleto i klesarski čekić i stavi ih u torbicu, prebaci
sekiru na rame i pođe.
- A šta će nam sekira? - upita Živko.
- Kamen ne raste na površini zemlje - reče Boriša.
- Moraćemo ga otkopati, a da bismo to mogli treba da
posečemo žbunje.
- Odakle misliš da počnemo? - upita Živko.
- Pretpostavljam da je kamen najbliži gde je brdo najstrmije,
zato ćemo početi od one strane brda. Ići ćemo potokom dok ne
nađemo zgodno mesto - reče Boriša.
Živko se sve više divio ovom mladom čoveku. Nije samo
snažan nego pokazuje da ume da razmišlja i da planira posao. Sišli
318