gosta - reče Stana.
- Pa nisam ja gost, nego... - poče Živko.
- Majstor - dočeka Boriša. - Vidiš da nekad mora da se upotrebii ta reč. Neću valjda reći najamnik?
- U ovom slučaju i jesam najamnik. Unajmili ste me da vam sagradim crkvu i dodelili su mi tebe za pomoćnika, što znači da si ti
pomoćni najamnik.
- Ne sviđa mi se to. Meni je Branče rekao da sam ja pomoćni
neimar.
- Dobro! - uzviknu Stana. - Ne nadmudrujte se više nego sedajte za sto. Zovite se po imenu i gotovo.
Boriša i Živko sedoše za sto, a Stana odlomi dva velika komada
pogače i stavi pred njih. Zatim stavi i dva tanjira sa po tri jajeta i
kriškom sira.
- Prijatno! - reče im zapovednički.
Boriša otkide komadić pogače i umoči u jaje. Žuta tečnost iz
rovitog jajeta se razli po tanjiru i pomeša sa rastopljenim maslom.
- Zar ćemo prstima jesti? - upita Živko. - Majstore, majstore.
- Imamo kašike - reče Stana izvinjavajući se. - Ali Borko voli da
umače kad su jaja rovita. Tako mu je najslađe, kaže.
- A znate li – poče Živko – da naše velmože na svojim dvorovima jedu vilama?
- Pa ako imaju velika usta – nasmeja se Stana –onda...
- Ne štalskim vilama - pokuša Živko da objasni. - Malim vilama
koje zovu viljuške. Njima natiču hranu i prinose je ustima.
- Juhu ne mogu da nataknu – zavrte Stana glavom – makar im
te… viljuške, bile čarobne. Moraju jesti kašikom kao i mi.
- Juhu kašikom, naravno, ali čvrstu hranu kao što je hleb ili
meso, odsecaju komadiće nožem i natiču na viljušku kojom onda
to ubacuju u usta.
Boriša odmahnu glavom.
- Zapetljano je to, ko može tako jesti?
- Živko skoči i sa grane otkide prutić. Uze komadić pogače i natače ga na prutić. Zatim prutićem umoči hleb u jaja i maslo u tanjiru i stavi zalogaj u usta.
- Eto tako! Šta je tu zapetljano?! - uzviknu ljutito.
- Pa sve to može i prstima - reče Boriša.
- Može, ali stalno ližućeš prste - reče Živko.
317