- Miloš - reče Dara.
Svi se nasmejaše.
- Tako je Daro! - reče Miloš. - Kaži ti njima da se one ne prave
važne.
- A kaži Rojli, šta je Miloš tebi? - podstače je Vedrana.
- Momak - reče Dara ponosno.
- Ma nisi valjda Veji otela momka! - poče Ravijojla da je grdi. Sram te bilo!
- Nisam. Ona ima Srđu. Pisao joj pismo.
Vedrana vidno pocrvene.
- Aaa Vejo, pa ništa nam ne pričaš! - uzviknu Ravijojla.
Vedrana je bila zbunjena, ali ipak odgovori.
- Pa tek sam ga juče dobila.
- Kako? Ko ti doneo?
- Doneli mi oni Cigani što su juče prodavali korita, karlice, varjače i druge stvari. Kažu da im je dao još pre mesec dana.
- A, znam, bili su i kod mene. Mama kupila dva sita.
- Pa zar Živko ne zna da napravi sito nego kupujete? - zapita
Koviljka.
- Zna, ali staro propalo, pa je mama htela nova sita, jedno sitno
i jedno krupno; za meko i oštro brašno. Nešto je pričala s njima na
njihovom jeziku.
- Kako? Zar ona zna ciganski? - iznenadi se Cveta.
- Pa moj deda Veselko, njen otac, bio je Ciganin muzikant. On je
naučio.
- Znači pismo si dobila - Rojla. - A na čemu je pisao? Nije valjda
od oca ukrao kožu.
- Ne, pismo je na brezovoj kori - odgovori Vedrana. - Videćeš,
pokazaću ti ga.
- Ne, hvala. To je pisano tebi. Ljutio bi se Srđa da ga i drugi čitaju. To bi bilo kao da prisluškujem njegov šapat namenjen tebi.
- Evo gotovo! - reče Ravijojla. - Dođi, Dano!
Miloš pusti Zoru i ona otrča kod Koviljke.
- Sa'će baka da vas nahrani, srećo - reče joj Koviljka.
- Vidiš kako si sad lepa devojka kad te Rojla počešljala. Imaš
lepe i debele kike.
- Pa kad im je gusta kosa - reče Ravijojla češljajući Danu. - Vidi!
303