shvatio šta treba da radi da bi od vreće načinio jastuk.
- Daj tu vreću ovamo! - zapovedi Branilo kad je Miloš stavio
vreću na ponjavu.
Miloš posluša.
- Vidi, sine. Zelena trava je vlažna; nije dobro ležati na njoj.
Ponjava je deblja od vr eće, a mi nemamo toliko suve trave. Ali za
pod glavu može da se nađe. Eno, tamo! - pokaza mu mesto na
pregrevku gde se videla suva trava. - Znaš šta treba da radiš.
Miloš uze vreću pa otrča do Nevena i izruči travu iz vreće pred
njega. Neven onjuši travu, ali nastavi da pase.
- Tata, Neven neće ovu travu – povika Miloš.
- Neće zgnječenu travu kad ima sveže. Ne brini ti za to. Napravi
jastuk!
Miloš otrča do pregrevka, nakida suve trave i napuni vreću pa
je opet stavi na ponjavu i zadovoljno osmotri. - Postelja je spremna – reče.
Ali niko od njih još nije bio spreman za spavanje.
- Hajde da vidimo ko je brži – predloži Zaviša.
- Trčimo svi do... – pogleda okolo pa pokaza na divlju krušku
udaljenu oko dvesto koraka – ...one kruške tamo. Hajde da
stanemo prvo svi na crtu.
Svi poslušaše i stadoše u vrstu: Branilo na levom krilu, do
njega Miloš, pa Vedrana i Zaviša na desnom krilu.
- Spremni? - upita Zaviša. - Tri, četiri, sad!
Svi jurnuše prema kruški. U početku je Vedrana izmakla
napred i prvih pedesetak koraka je izgledalo da će pobediti, ali je
posustala. Na prvo mesto je izbio Miloš dok i on nije posustao na
polovini staze. Sad su se Branilo i Zaviša borili za prvo mesto.
Zaviša je bio nešto krupniji i teži od Branila, ali se nije predavao.
Do kruške stigoše gotovo istovremeno.
- Moj tata je pobedio! - uzviknu Miloš koji je pristizao na cilj.
- Nije nego moj! - vikala je Vedrana na dva koraka iza njega.
Deca dotrčaše do kruške, Miloš malo ispred Vedrane.
- Ko je pobedio? - upita Vedrana.
- Pobedili smo svi – snađe se Zaviša. - Veja je najbrža, Branče
najizdržljiviji, ali smo svi pobedili sebe.
- Kako? - upita Vedrana. - Šta znači pobediti sebe?
30