- Sutra ga pozovi kad se probudiš.
- A gde ćemo da spavamo? - upita Vedrana.
- Nešto mi kaže da će vila Veja da nam stvori čarobnu postelju
ispod onih vrba tamo – pokaza Branilo na put ispred njih gde se
video mostić preko nekog potoka.
- Pa to je ono isto mesto gde smo zanoćili ti i ja kad smo se
vraćali sa Miroča vodeći Vranku i Belku – seti se Zaviša.
- I ja bih rekao da je isto – potvrdi Branilo. - Dosta se izmenilo
za ovih šest godina, ali – da, to je to mesto.
- Ali ja ne znam čaroliju! - pobuni se Vedrana. - I nisam vila.
Nisam još.
- Pa, eto, počni odavde – reče Branilo – sačekaj prvo da
stignemo tamo, da vidiš gde ćeš nam postaviti postelju.
Prešli su drveni mostić sačinjen od nekoliko balvana povezanih likom. Takav most je čak i manja poplava mogla da odnese, ali
je u ovakvim godinama, kad nema poplava obavljao svoju ulogu
besprekorno. Doduše, kočije su kloparale prelazeći preko njega, ali
to je kratko trajalo jer je i most bio kratak, i potok ispod njega je
bio uzan, mogao se i preskočiti.
Sišli su s puta i ispregli konje. Prvo su ih pustili da se napoje na
potoku i da se počaste sočnom i gustom travom koja je tu rasla.
Konji su zadovoljno frktali. Zatim su ih labavo privezali za kočeve
koje su zaboli okolo tako da su se konji mogli slobodno kretati
okolo, ali se nisu mogli udaljiti. Doduše, mogli su iščupati kočeve,
ali im to očito nije padalo na um. Imali su sve što im treba, zašto bi
bežali.
- Zale i ja ćemo spavati u kolima, a vi napravite sebi postelju –
našali se Branilo.
- I hoćemo – reče Miloš pa iz prtljažnika izvadi vunenu ponjavu
i ponese je prema drveću. - Dođi, Vejo, da mi pomogneš. Drži
uglove sa ta strane, tako. Sad zategni da prostremo ponjavu na
travu. Eto čarolije! - uzviknu Miloš i prući se po ponjavi, a Vedrana
se ispruži pored njega.
- Je l' vam treba jastuk? - upita ih Branilo držeći praznu vreću
u rukama.
- Treba, daj! - reče Miloš pa uze vreću i napuni je travom.
Branilo je zadovoljno gledao kako je šestogodišnji Miloš u trenu
29