ispupčenje pa da poskoče.
- Možeš malo da pripaziš, Zale – reče Branilo. - Obiđi neravnine.
- Aha. Lako je reći 'obiđi'. Dođi ti vozi, pa da vidimo.
- Vozi ti do Miroča, do tamo znaš put. Posle ću ja.
- Tata, a kad bismo jahali onda kola ne bi poskakivala? - upita
Miloš.
Branilo se nasmeja.
- Kad bismo jahali, kola ne bi ni bila na putu i, naravno, ne bi
poskakivala. Poskakivali bismo mi na konjima. Jahanje nije tako
lako.
- Mene je deda-Prvoš učio da jašem – pohvali se Miloš.
- Znam, rekao mi je. I kaže da se odlično držiš na konju. Ali, sine, jedno je jahati malo, u padoku, a sasvim drugo prevaliti put do
Vilingora jašući. Pitaj Zaleta kako se proveo kad smo prvi put išli
na Miroč.
- Jahanje je vrlo naporno, nije to za decu – potvrdi Zaviša. Tek
kad dobro uvežbaš jahanje možemo da pričamo o tome. A to znači
da svaki dan jašeš po malo.
- Kako da jašem kad tamo nema konja? - reče Miloš s tugom u
glasu.
- Možeš pozvati Ždralina da ti dođe, vi ste vršnjaci i braća po
mleku. Možda te čuje – reče Branilo.
- Pa ne može da čuje odavde – reče Miloš – daleko smo odmakli
od Gradine.
- Pa i ne kažem ti da vičeš. Pozovi ga mislima, to će sigurno čuti.
Neka to bude tvoja prva čarolija.
Miloš se oduševi.
- Pozvaću ga ujutru, kad ga Prvoš istimari, sad je kasno, treba
da spava.
I zaista, sunce im je već davno bilo za leđima i njihova senka na
putu je bila vrlo dugačka.
- U pravu si, sine – potvrdi Branilo ponosan što je Miloš tako
pametan.
U ovakvim trenucima pomišljao je da je Miloš zaista njegov sin,
a ne tamo nekog Zmaja Ognjenog koji je oteo njegovu nevestu
Zoru, vilinsku princezu, i to njegovom, Branilovom krivicom, jer ga
je nehotice oslobodio zatočeništva u Vilingoru.
28