- Neće kiša - vrti Živko glavom očito nesiguran u to što kaže. Ali ako počne, pravićemo se da je ne primećujemo. Ne smemo stati
sa loženjem dok cigla ne bude pečena.
- Ali, pokisnuće i cigla i vatra - kaže Miloš.
- Ne može vatra da pokisne, ona je unutra, stalno gori i osušiće
ciglu, ništa ti ne brini.
- Ne brinem, samo pitam, zanima me.
- Miloš voli sve da zna - upada Rojla.
- Ćuti ti, pametnice – kaže Živko – nisi ni ti bolja.
- Moja Veja ništa ne pita, samo ćuti i crta. Da vidite kako je iscrtala Ladu i Jarila kako sade jabuku. I to bojama, na daski.
- Pa eto ko će da nam radi ikone! - uzviknu Živko. - I Rojla lepo
crta, ali Vejine slike su lepše, Rojla to previše zbrza.
- Odvešćemo ih u neku crkvu, neka vide pa neka vežbaju. Kad
nam budu trebale ikone za crkvu, ne moramo nikoga tražiti kad
već naša deca to znaju – kazuje Branilo.
- Ja ne znam, meni je to previše pipavo.
- Ma znaš, Miloše – kaže Vedrana – samo te mrzi. Kako znaš da
pišeš slova. Ovo je lakše. Crtaš ono što vidiš ili što zamisliš.
- Ali je pipavo. Treba mi ceo dan da iscrtam jednu daščicu.
- Ali si je ipak iscrtao i otac Teofil je bio zadovoljan – ubeđuje
ga Vedrana.
- Bio je zadovoljan zato što sam ipak uradio, ali ne i time kako
sam uradio, za razliku od tvog živopisa koji je zaista bio lep. Je l' ga
ćuvaš još?
- Ne, ostao je u Vilingoru.
- Šteta, mogli smo ga ugraditi u iknostas.
- A, pa ne bi moglo. Ja sam živopisala Ladu i Jarila, a za
ikonostas nam trebaju krišćanski sveci.
- Ali otkud neko zna ko je na slici? – pita Rojla. - Mogu to biti i
Isus i Marija Magdalena.
- Ne – zavrte Vedrana glavom – ne bih htela da skrnavim naše
bogove.
- U pravu si – složi se Miloš – možda bi se naljutili kad bi ih
metnuli u crkvu.
- Ali otac Teofil kaže da je svejedno čiji je bog, slovenski ili
krišćanski – kaže Ravijojla – ljudi su izmislili i jedne i druge.
297