mu Dara. - Nije rad po vrućini za starije ljude.
- Ne brini ćero, nije se Ratko nikad bojao ni vrućine, ni hladnoće - odgovori Ratko. - Još ja mogu više nego vi mladi.
- Ali upravo zato i treba da se čuvaš. Šta ćemo mi posle bez tebe?
- Pričuvaj ti svoga muža, Daro. On je potrebniji i tebi i svima
nama. Od jutros je na suncu, nije se pomerio sve vreme. Mi bar
hodamo tamo-amo, a on...
- Ne brinem ja za Živka, zna se on čuvati, ali ti… Nikad niko o
tebi nije brinuo.
- Jeste majka kad sam bio dečak. Uvek mi je visila nad glavom.
Rale ovo, Rajo ono. Toliko mi je bila teška ta njena briga da sam od
nje pobegao od kuće i stupio u vojsku. Ne htedoše da me prime
dok im nisam pokazao da sam viši od koplja.
- Ha, ha, ha! Pa to znači da bi Miloš i moja Rojla već mogli u
vojsku - nasmeja se Dara. - I jedno i drugo su viši od koplja.
Vedrana je malo starija od njih, ali je ostala malešna.
- Malo je niža od njih, ali je lepa i umiljata, pogledaj joj samo
oko.
- Jeste – potvrdi Dara – lepa je na majku. Kažu da je Renka bila
najlepša devojka u selu.
- Lepa je ona i sad – reče Ratko – ali možda nećeš da se složiš
sa mnom, meni je Stana najlepša.
- Ne iznenađuje me to - reče Dara. - Stana na prvi pogled
možda i nije lepa, riđa je i pegava, ali kad je upoznaš… Ima nešto u
njoj.
- Nešto ima - potvrdi Ratko. - A da li je to nešto anđeosko ili
đavolsko, treba videti.
- Borko živi s njom, verovatno on najbolje zna.
- Ujaaa! Ručaak! - začu se Koviljkin glas sa ruba zaravni gde su
dve tri lipe činile debelu hladovinu. Ona je tamo prostrla veliki
komad platna i po njemu poređala svu hranu što je donela: pogaču,
sir, pečenu gusku, zemljani lonac sa kupusom, gibanicu.
Mešine sa pićem je Branilo još juče spustio u bunar pored
Žrtvenika da se hlade. Sad ih je izvukao i poneo prema mestu gde
će sedeti.
- Ko je žedan!? - uzviknuo je.
289