- Znam, ali ni oni nisu obični seljaci. Loš sam primer izabrala.
Koliko sam shvatila, Zale je pored tebe jedan od najviđenijih ljudi
u Gradini.
- Jeste – potvrdi Branilo – on se stara za bezbednost sela.
- Eto, znači vlast - dočeka Dara.
- Pa, nije vlast. Jedina vlast u selu je seoska skupština; ona o
svemu odlučuje.
- Ma je li? A ko skupštini predlaže o čemu će odlučivati? Ko
predlaže rešenja?
- Najčešće ja, ponekad Zale, Boriša, Prvoš, Ratko, čak i Stana,
mogu svi.
- Mogu svi, ali ti si upravo nabrojao one glavne. Stana i neka
obična seljanka nisu isto, zar ne?
Branilo sleže ramenima osećajući da je Dara u pravu.
Zaista, šta je to izdvajalo Stanu od ostalih seoskih žena? Nije
lepota, sigurno, u selu je bilo mnogo lepših žena od Stane, ali sve
su bile nekako obične.
- I dobro Daro – prekide Živko jalov razgovor – koliko ti treba
vremena da popakuješ to što ti je potrebno da budeš gospođa?
- Do ujutru će biti sve spremno - odgovori Dara.
- U redu, ujutru krećemo.
- A jesi li ti popakovao svoje alatke? - podseti ga Branilo.
- Kod mene je to uvek spakovano. Svaku alatku posle upotrebe
vratim na mesto; tako uvek znam gde je.
Branilo klimnu glavom.
- Tako treba. Vidi se da si iz Gradine.
273