tamo da se odmaraš.
- Kao da je meni stalo do odmora. Meni je najbolji odmor kad
radim šta volim.
- A da li bi voleo da sagradiš crkvu? - upita ga Branilo.
- Bilo bi mi veliko zadovoljstvo i čast da gradim bilo šta. Crkvu,
zamak, utvrđenje...
- Za početak crkvu – istrča Ratko – a posle i zamak i utvrđenje.
- Vi to ozbiljno? - upita sedajući na klupu pored Rojle.
- Najozbiljnije. I biće ti dobro plaćeno, Ratko našao zakopano
blago na Badlju, sad je bogat čovek.
- Blago je svih nas, ne samo moje - objasni Ratko.
- Pašnjak je celog sela, zato blago pripada svima i trošićemo ga
za opšte dobro. Dogovorili smo se da počnemo izgradnjom crkve,
ako nađemo neimara.
- E, pa našli ste ga - reče Živko. - Ja sam kola završio, možemo
odmah da krenemo.
- Polako Živko, ne možemo odmah, treba stvari popakovati reče Dara.
- Ali juče si rekla da je sve spremno - pobuni se Živko.
- Juče je bilo, danas nije. Iskrsle su nove potrebe.
- Kakve sad nove potrebe? Šta se promenilo?
- Juče nisam znala da ćemo graditi crkvu”, odgovori Dara.
- Pa kakve veze to ima s tobom? Ja ću graditi crkvu, a ne ti.
Uostalom, to nema veze sa stvarima koje treba poneti.
- Ima, kako nema - uzvrati Dara. - Žena i kćeri glavnog neimara
ne mogu se isto odevati kao žene i kćeri seljana iz Gradine.
- Ne razumem - reče Živko. - Zašto bi se ti razlikovala u odevanju od Renke ili Rojla i Stamena od Vedrane?
- Zato što nismo isti stalež - odgovori Dara. - I ti i ja se ne odevamo isto kao Radan i Milina.
- Ja ne vidim razliku. Milini si dala haljine tvoje pokojne majke,
Živku ogrtač tvoga oca, u čemu je razlika?
- Razlika je u tome što oni nose stare iznošene stvari, a mi ne
nosimo staru odeću.
- Ali, oni su sluge - reče Živko nemoćno šireći ruke.
- Eto, o tome ti i govorim - dočeka Dara.
- Daro, pa ni Renka i njene kćeri ne nose stare stvari. Ni Zaviša.
272