- E, to će mu trebati - dočeka Branilo. - Mi smo zato i došli,
imamo posao za njega.
- Je li? - iznenadi se Dara. - A kakav posao?
- Hoćemo da pravimo crkvu pa nam treba neimar - odgovori
Branilo.
- Crkvu!? Branilo, zar ti da praviš crkvu, a do sad si uvek bio
protiv krišćanstva.
- Nisam ja protiv krišćanstva nego samo protiv odnosa
njihovih popova prema slovenskim božanstvima, ali me ubediše
da se to može ispraviti. Šta ću kad i Ratko i Miloš hoće krišćanstvo.
- Starimo Branče. Čim popuštamo mlađima, to je pouzdan znak.
- Dolazi novo vreme Daro. A ne bi se moglo reći da je Ratko
mlađi, ha ha.
- Ne zameri Branče, ali uopšte ne izgleda da je Ratko mnogo
stariji od tebe; kao da ti je stariji brat.
- E Daro, nemoj se šaliti sa mnom, ćeri - reče Ratko sa zadovoljnim osmehom na licu.
- Ne šalim se Ratko - reče Dara. - Dobro, možda sam malo preterala, ali ti zaista deluješ mnogo mlađe. Nisi skroz sed i nisi
zgrbljen k'o što je bila moja pokojna baka Stamena.
- E, ali Stamena je bila jedno pola stoleća starija od mene.
Kažeš da je imala preko sto godina. Čekaj da ja doživim tu starost.
- Ti ćeš i tada biti isti kao sad - reče Branilo. - Evo, ima više od
deset godina kako te znam i uopšte se nisi promenio.
- Ja možda nisam, ali ti jesi, vreme čini svoje deco.
- Evo ko se najmanje promenio - reče Branilo pokazujući Živka
koji je dolazio stazicom iz šume.
- O, pa mi to imamo goste! - uzviknu pridošlica.
- Tata, tata - potrča mu Rojla u susret. - Evo došli Branče i Ratko da nas vode u Gradinu!
- Je li? Pa hoćemo li ići? - upita videvši koliko se devojčica
raduje.
- Hoćemo! - uzviknu Rojla, pa skoči da ga zagrli.
Živko nije bio tako visok kao Branilo, ali je još uvek bio
uspravan i vižljast kao dvadesetogodišnjak. Na njegovom licu se
nisu videli tragovi starenja.
- Našli su ti posao u Gradini - saopšti mu Dara. - Nećeš moći ni
271