reći da je ikad bila lepa. Bila je veštica, ali prava, a ne kao ja.
- Ti nisi htela da budeš veštic - primeti Branilo. - Da si htela, bila bi.
- Nisam mogla da činim zlo. A bez toga nema veštice.
- Bila je uvek nasmejana i spremna da pomogne - objašnjavao
je Branilo Ratku. - Živku je pala sekira u med.
- Jeste, zato što me ti nisi hteo, a baka je htela da me da za tebe.
Ali ti si tad bio opsednut Zorom, je l' se sećaš?
- Kako se ne bih sećao. Bio sam toliko zaljubljen da nisam imao
oči za druge devojke. Ali, bilo mi je drago što si izabrala Živka.
- Pa on je imao oči za mene. Nego, mi se raspričali, a vi treba da
se okrepite. Hajdete za mnom!
Dara ih povede u letnju jedilnicu, gde je Milina već iznela na
sto sir i pogaču, krastavce i rotkvice.
Kad sedoše za sto Branilo upita:
- A gde mi je drugar?
- Živko? Pa zna se, u svojoj radnji, u šumi. Pravi kola kojima će
da nas odveze u Gradinu. Navalio da se preselimo tamo, a meni se
ne ide, ja sam ovde rođena i odrasla.
- Znam Daro, ali shvati i ti njega. On je u Gradini rođen i odrastao. Roditelji mu, doduše nisu iz Gradine, ali on jeste. A i ti nam
nisi tuđa. Biće vam lepo kod nas, videćeš. Evo, pitaj Ratka kako su
ga prihvatili.
- Ljudi u Gradini su srdačni i ljubazni, Daro, videćeš - reče Ratko.
- Pa sad, kakvi su da su, ja sam pristala. Šta ću kad i Rojla
navalila, zbog Veje i Miloša. Čim završi kola, selimo se. Treba sve
stvari spakovati i poneti.
- Pa ne morate baš sve Daro. I tamo imate sve što vam treba, a
planirajte da i ovde dođete ponekad. Pravo da ti kažem i ja bih
voleo da dođem ovde ponekad.
- A, pa već smo se dogovorili, ostaće ovde Milina i Radan, da
kuća ne bude pusta.
- Pametno. Čak se i ja zaželim ponekad svoje pećine u klisuri, a
kamoli da se vi ne zaželite ovakve palate.
- Ma da, naravno. Kad sam rekla sve stvari, mislila sam u
prvom redu na posuđe i Živkove alatke.
270