- Šta bih ja s njim- zapita se Branilo.- Imam sve što mi treba.
- Napravi selu crkvu, sebi dvore, traži od kneza da te proglasi za baštinika, budi njegov vazal...- pokušavao je Ratko da mu dočara šta sve može učiniti sa blagom.- Ja da pravim crkvu – čudi se Branilo – pa ja nisam krišćanin.- A ti postani- dočeka Ratko.- Nemoj više odbijati ono što je neminovno. Ceo svet je krišćanski, ne može sama Gradina ostati po strani. Dobrota je čovek staroga kova i razumem zašto nije prihvatao krišćanstvo, ali ti si još mlad, nemaš još ni četrdeset. Treba da učiniš nešto za sebe, za Gradinu, za svoje potomstvo.
- Pa kad već znaš šta treba, evo ti tvoje blago, pa pravi crkvu, dvore, radi s njim šta hoćeš!- otrese se Branilo.- Pa i hoću! Samo Branče, nemoj se ljutiti, treba mi tvoja pomoć.- Za šta?- upita Branilo pomirljivije.- Pa ne mogu graditi crkvu u Gradini bez saglasnosti seljana.
Mora se skupština s tim složiti.- A zašto u Gradini? Gradi je ovde. Poklanjam ti ovu livadu, i onako nije moja. Zale i ja smo je samo otkrili.
- I izneli pred skupštinu plan da ovde gajite ovce za selo i skupština je to prihvatila. Prema tome, pašnjak i ovce su vaši, a ja vaš pastir. Osim toga, kome bih ovde pravio crkvu? Ovcama i pticama. Crkva je besmislena bez ljudi koji će se u njoj moliti. Crkvu ću dakle, graditi u Gradini, ako mi skupština dozvoli- nije popuštao Ratko.
- U pravu si, oprosti mi naprasitost, ali se ne mogu priviknuti na pomisao da se u Gradini gradi crkva dok sam ja starosta, da ja gonim narod u krišćanstvo.
- Branče, pa to nije nikakvo zlo, narod će ti biti zahvalan. Evo, pitaj Miloša šta on želi, moraš misliti na mlado pokolenje.- Šta ti kažeš. Miloše?- upita Branilo.- U veti čega?- pravio se nevešt čekajući da Branilo uobliči pitanje.- Hoćemo li da prihvatimo krišćanstvo i da gradimo crkvu u
Gradini?- Svi moji drugovi iz učilišta su krišćani. Sam si se u to uverio lani.- Nisu Veja i Rojla- reče Branilo.
260