37. BLAGO STEČENO POŠTENOM PLJAČKOM
Miloš proviri u podrum i uveri se da je mrak zaista napustio
podrum, a ono malo što ga je ostalo sakrilo se u ćoškove.
- Izvolite, gospodo - pozva on Ratka i Branila pa uđe prvi.
Prostorija je bila duga i uska i pružala se pravo od ulaza u dubinu brda. Pored desnog zida su bili poređani drveni sanduci.
Branilo priđe i pokuša da podigne jedan.
- E, još kad bi znao neku čaroliju da ovo iznesemo napolje i
utovarimo u kola – reče Ratko.
- Pa znam. Prokopamo prilaz i uteramo kola u podrum.
Dovoljno je širok da mogu ući kola, a tamo ima prostora i da se
okrenu - pokaza on kružni kraj podruma.
- Znači, još kopanja.
- Pa verovatno je tako i bilo pa se zatrpalo, ili je neko namerno
zatrpao. I oni su morali dovesti ove sanduke kolima.
- A da li u njima zaista ima blaga ili je unutra kamenje, da ne
kopamo badava? – pita se Branilo.
- Pa da pogledamo – Ratko odgovori.
Poklopac na sanduku bio je zatvoren rezom koja se lako mogla
ukloniti. Branilo skide razu i diže poklopac.
Ostadoše zabezeknuti kad u sanduku zablistaše zlatnici. Ratko
uze jedan i zagleda ga.
- Ovo je iskovano u doba cara Konstantina...
- Otkud znaš? - upita Branilo.
- Na zlatniku je njegov lik. Pogledaj!
- A ti ga poznaješ?
- Ma ne. On je davno živeo. Ali sam novac viđao i ranije. Dosta
smo toga opljačkali u ratnim pohodima. Ovo je sigurno neka
vojska ostavila.
- Ostavili svoje blago, stečeno poštenom pljačkom - zaključi
Branilo.
- U ratu je pljačka poštena - pokuša Ratko da mu objasni.
- To je način da vojska naplati svoj trud – dodade starac.
- Ali, to je stečeno tuđim radom! - pobuni se Branilo.
- Tako je. Ali ne radom onoga od koga je opljačkano već radom
njihovih podanika.
258