35. OVDE TREBA KOPATI
Nikad ranije se pored potoka Vodica nije zakotrljao ni jedan
točak, a kamoli sva četiri kao sada. Puta nije bilo. Zato je Branilo
kola terao preko livada, ali držeći se potoka, da ga ne bi neka
slučajna životinjska staza odvukla na pogrešan put. Srećom, staza
kojom su uvek izlazili na Badalj bila je dovoljno široka da njome
mogu ići kola. Nešto sitnog grmlja moglo se lako pregaziti, a za
veće prepreke je nosio u kolima sekiricu.
- Izađosmo mi bez teškoća, Branče - reče mu Ratko kad izbiše
na livadu.
Ovce su mirno pasle, a sa ivice šume čula se svirka. To je Miloš
svirao u sviralu koju mu je Ratko napravio od zove.
- Kad naučiš lepo da sviraš, napraviću ti sviralu od šljivovog
štapa, ona ima lepši zvuk- rekao mu je.
- Milošeee! - povika Branilo trudeći se da nadjača njegovu
svirku.
Uskoro ugledaše Miloša kako ide ka njima.
- Ej, tata, otkud ti!? - uzviknu začuđeno.
- Čekaj da te vidim sine. Pa ti si opet porastao!
Miloš se razdragano nasmeja i zagrli oca.
- Otkud ti? - opet ga upita.
- Našao Ratko neko zakopano blago pa sam doterao kola da ga
vozim u Gradinu.
- Kakvo blago?- zapita ga Miloš čudeći se. - Gde je?
- Ajde Ratko, pokaži nam!
Ratko sjaha s konja.
- Pođite za mnom! - reče i pođe ka mestu gde je Gara ležala kad
je od gavrana saznao za blago. Nije se bojao da će promašiti i
pokazati pogrešno mesto, jer je zapamtio da je tu bilo malo ulegnuće u zemlji. Osim toga, Gara je opet ležala na istom mestu.
Ima tu nečega, pomisli Ratko. Saže se i pomilova Garu.
- Ovde treba kopati - reče.
Branilo pažljivo razgleda mesto.
- Pa moglo bi ovde nešto biti. Idem da doteram kola i alat.
255