- Izvrsno je majko – reče Branilo brišući usta nadlanicom – ti
uvek praviš dobru polivku.
- Samo je Stana kuva bolje od mene, to priznajem.
- Ih, Stana! Stvorio je bog za sve.
- Nije ti ni Cveta loša, ne možeš da se požališ.
- Pa i ne žalim se, majko, Cveta je divna, naročito otkad smo
prošlog leta bili na Miroču. Ne znam šta joj je Dara vračala, ali,
vredelo je.
- Nije joj ništa vračala, samo joj dala cimet da stavlja u vino i
rekla joj da pije čaj od matičnjaka. I fala bogu rodi dve divne
devojčice.
Divne su – nasmeja se Branilo – samo još kad bih mogao da ih
razlikujem.
- Možeš, sine, Zora ima mali mladež ispod levog oka, kao zrnce
je, a Dana nema.
- Znači, treba da im zavirujem ispod oka, uvek kad hoću da vidim koja je?
- Ma samo dok se ne navikneš, posle ćeš ga videti i bez zavirivanja, a kad porastu biće toliko različite da ti ni mladež neće biti
potreban da ih razlikuješ.
254