34. OTKRIO SAM BLAGO NA TVOJOJ LIVADI
Kad se probudio sunce je već bilo na zapadu. Izašao je na
doksat i seo na klupu. Posmatrao je rascvetale šljive i kajsije po
kojima su zujale pčele i zavlačile im se u čašice sišući med.
- Hej, Ratko – začu se Branilov glas – pa nismo se pogodili da
mi čuvaš pčele nego ovce!
Branilo se pojavi na puteljku koji je išao od letnje kuhinje ka
ergeli.
- Znam, ali trenutno nemam šta da radim, pa reko' da pripazim
malo na pčele.
- A dete si mi ostavio samo u šumi - prekori ga Branilo.
- Ne brini ti za dete, nego dođi sedi da razgovaramo, važno je,
inače ne bih potegao čak ovamo.
Branilo se pope na doksat i sede naspram Ratka.
- Otkrio sam blago na tvojoj livadi - reče mu.
Branilo se nasmeja.
- Znam, pase po njoj, nije bilo teško otkriti.
Ratko ga ozbiljno pogleda.
- Ne šalim se, Branče. Na tvojoj livadi ima pun podrum srebra,
zlata i dragog kamenja.
- Podrum!? - začudi se Branilo. - Ma šta pričaš, otkud podrum
na livadi.
- Veruj mi – ubeđivao ga je Ratko – nego upregni Ljiljana i Nevena u kola, uzmi ašov i budak, pa idemo da ga otkopamo dok ga
nije još neko otkrio.
Branilo najzad shvati da se Ratko ne šali.
- Dobro, jesi li ti video to blago li makar vrata od podruma?
Nisam – priznade Ratko – ali znam gde su.
- Je li – značajno će Branilo – je l' s tobom sve u redu? Nije ti
samoća pomutila um? Ko bi, pobogu krio blago na vrh brda?
- Pa ako na vrh brda vrba mrda zašto ne bi bilo i blaga? pokuša Ratko da se našali. - Nego, preži konje pa da idemo dok
nije pao mrak.
- Kako sam obavešten, ti nisi užinao. Hajde prvo na užinu, pa
ćemo onda prezati konje.
Ratko smesta ustade i pođe, a Branilo za njim sustižući ga.
252