- Ako ćeš mi što dati, daj mi nemušti jezik, ako li mi to ne daš, a
ti zbogom ostaj! Meni drugo ne treba ništa.
Pa pođe da ide.
- Stani! - povika car ne htijući da spasilac njegovog sina ode
nenagrađen. - Hodi ovamo, kad samo to hoćeš.
Ratko se vrati pa stade ispred zmijskog cara koji se sad uspravio i bio skoro njegove visine. Gledali su se u oči.
- Zini! - zapovedi mu car.
Ratko zine očekujući šta li će sad biti.
Zmijski car mu pljunu u usta. Ratko se tada namršti, ali otrpe.
Šta sam tražio to sam i našao, pomisli.
- Sada ti pljuni meni u usta“, reče mu zmijski car.
Ratko mu pljune u usta, a zmijski car opet Ratku. I tako tri puta
pljunu jedan drugome u usta, pa mu onda zmijski car reče:
- Sad imaš nemušti jezik. Idi s Bogom, ali za glavu svoju nikom
ne kazuj, jer ako kažeš kome god, odmah ćeš umreti.
Kome imam i da kažem, pomisli pa se seti Miloša. Milošu ću reći
da sam išao da gledam požar.
Ratko pođe kroz šumu, i idući čujaše i razumevaše sve što govore tice i trave i sve što je na svetu. Kako je lepo znati šta druga
bića govore.
Vide čestar u kome je našao zmiju sav u pepelu, ali, začudo, iz
nekog razloga, požar je tu stao i nije se dalje širio. Ratko izađe na
pašnjak. Koliko je mogao da vidi sve ovce su bile tu. Naravno nije
ih brojao, a nije ni morao; svakodnevno ih je gledao pa je sliku
stada imao u glavi. Siguran je da bi uočio svaku i najmanju
promenu.
- Gara, dođi ovamo“, pozove šiljegicu koja mi je bila miljenica
još od lani dok je još bila jagnje. Bila je jedina crna ovčica u stadu
pa valjda zato. Šiljegica dođe i poče da upire čelom, tamo gde bi joj
bili rogovi da ih ima, u njegov široko dlan kojim ju je Ratko
pritiskao.
- Hajde da mi malo razgovaramo.
- O čemu? - upita Gara.
- Pa o tome kako živiš, kako ti je ovde, kako te slušaju mama i
tata, sestre - snađe se Ratko koji i nije imao o čemu da priča sa
ovcom, ali je hteo da isproba svoj nemušti jezik. Stvarno radi,
245