28. UKINI KORIST I RATOVA NEĆE BITI
U rečicu bez vode ulivao se potok bez vode. Branilo pođe
pored njega, a stado sa Ratkom i Milošem za njim. Dolina kroz
koju je potok krivudao bila je uska, ali je bila dolina i to starca
podseti na njegov klanac i pećinu u kojoj je živeo.
- Ovde negde mora da ima pećina - reče kad dođoše u jedan
tesnac čije su strane bile obrasle šipkom i trnom.”
Miloš se nasmeja.
- E, to ovde nećeš naći. Jedina pećina koju sam ja video, osim
tvoje, je medveđa jazbina koju je pokojni Tvrdoš, Borišin otac,
zaplenio od medveda.
- Znači, ima medveda? - progovori Ratko u neverici.
- Niko ih nikad nije video od tada kada ga je Tvrdoš ubio. Kažu
da je imao mesa za dve zime.
- Dobro je, već sam se uplašio da ću morati da branim ovce od
medveda.
- Ne brini, ovde su najopasnije zverke lisice i jazavci. Ponekad
zimi naiđu vukovi sa Karpata, ali, na zimu ćete i ti i stado biti na
sigurnom.
- Pa šta radite kad naiđu vukovi?
- Kako šta, seljani naprave hajku pa ih oteraju. A pre dve zime,
ja sam ih oterao čarolijom”, reče dečak ne bez ponosa, iako nije
voleo da se hvali.
- Kako si to uspeo?
Znao je da Miloš ne laže, nije mu delovao kao lažljivac, ali je bio
radoznao.
- Bilo je lako. Prikazao sam im se kao Šuman.
- I oni su ti poverovali?! - začudi se.
- Postigao sam s njima pogodbu. Obećao sam im dva ovna te
večeri, a da nas ostave na miru do sledećeg meseca. Pristali su, bili
su gladni.
- Svaka čast, Miloše! Znači, umeš i da se pogađaš.
- Pa bolje tako nego da smo napravili hajku. Nekoliko bi sigurno stradalo, naši su vešti s kopljem, a i neko od naših bi mogao
da propadne kroz led, kao nekad davno, pre moga rođenja, kad je
deda Dobrota propao u Dunav. Izvukli su ga, ali su ga posle bolele
234