27. OVO JE MALO OVACA
Ovce su poterali na Badalj preksutra u rano jutro. Napred je
jahao Branilo, a Ratko i Miloš su terali neveliko stado za njim.
- Ovo je malo ovaca – primeti Miloš – svega četrnaest.
- Dvanaest – ispravi ga Ratko – dva su ovnovi.
- Znači još manje nego što sam mislio.
- Dosta je za početak. Dogodine će biti tridesetak, pa sledeće
još toliko... Ihaj, za dve godine će biti preko stotine.
- Ko će da sačuva tolike ovce? - zapita se Miloš poluglasno.
- Onaj kome je to posao.
- Ali, hoćeš li moći?
- Uz božiju pom oć, trudiću se - reče Ratko i prekrsti se.
Na dva sata hoda od Gradine naiđoše na omanju rečicu u kojoj
skoro da nije bilo vode.
- Kakve su ovo reke bez vode?
- Leto je - reče mu Miloš pokušavajući da objasni. - Leti vode
presuše. I naš Jazak bi presušio da ne pije vodu iz Dunava.
- Kako to misliš 'pije vodu iz Dunava'? - upita Ratko.
- Pa naši seljani su ga spojili sa Dunavom, tako da leti ne presušuje. Prokopali su žleb između Dunava i Jaska, tako da i leti
imamo vodu.
- Pametno. Dobro se Branče toga setio.
- Nije tata. To je još Dobrota, prethodni starosta.
- Izgleda da ste imali pametog starostu. Je l' živ još uvek?
- Nisam čuo da je umro, znači živ je. Samo gluv je, ne može s
njim da se razgovara.
- Šteta, voleo bih da ga upoznam - reče Ratko.
- Pa otići ćemo kod njega - reče Miloš obradovan jer je i on
poželeo da ga vidi.
Kako zaboravljamo ljude koji su nam nešto značili čim nam nisu
pred očima, pomisli Miloš.
- Ali na jesen, po Mitrovdanu, kad se vratim u Gradinu reče
Ratko.
- Da, tačno - seti se Miloš da Ratko ostaje sa ovcama do Mokoši.
233