dalje jer će oni svakako doći.
Zateče Ratka kako sedi na panju ispred vatre nad kojom je visio kotao i duva u sviralu. To ga iznenadi, nije očekivao da Ratko u
bilo čemu uživa, posebno ne u muzici.
- Šta je to – uzviknu Miloš začuđeno silazeći s konja – zar ti nisi
isposnik?
Ratko se široko nasmeši i Miloš prvi put u njemu vide čoveka,
običnog, veselog i zdravog čoveka koji zna da uživa u životu.
- Nisam više - odgovori Ratko. - Istekao mi zavet i nadam se da
mi je svevišnji oprostio grehe jer sam se iskreno kajao.
- I šta ćeš sad? - upita Miloš, po čemu Ratko zaključi da Miloš
ne zna za Brančetove i njegove planove.
- Idem sa vama u Gradinu - odgovori Ratko tako mirno kao da
saopštava da će sutra biti lepo vreme, i to usred leta.
- Zaista? - poskoči Miloš držeći uzde tako da ga je Ždralin uplašeno i prekorno pogledao.
- Ajde ti, pusti Ždralina da pase pa ćemo razgovarati - reče mu
Ratko znajući iz iskustva kako na plahe konje deluju nagle kretnje.
Miloš skide uzde i pusti konja koji odmah otkasa do potoka i
napi se vode. Zatim stade da čupka travu pored potoka gde je bila
najsočnija i najgušća.
Ratko je nestao u pećini odakle iznese drveni stočić i klupicu
na koju su mogle da sednu dve osobe.
- Oho, šta je to? - upita Miloš.
- Malo sam se bavio drvodeljstvom poslednjih dana - reče Ratko. - Sad možemo i ovde da večeramo, ne moramo u pećini.
- Odlično, po ovakvom vremenu je šteta zavlačiti se u pećinu.
- To mi je i tvoj otac rekao sad kad su svratili u odlasku.
- Ne čudi me, on uvek beži napolje, kad god može. A ponekad
napolju i prespava. Posle ga baka grdi.
- I u pravu je što ga grdi – primeti Ratko – nije dobro spavati
napolju, može da ga uhvati vedrina.
- To i baka kaže. A šta je to vedrina?
Ratko ga zbunjeno pogleda.
- Ne znam, lepi - priznade. - Znam samo da je i meni pokojna
mati govorila kad sam polazio u rat da pazim da me ne uhvati
vedrina. Nije mi govorila da se čuvam koplja, mača i halebarde; to
213