da mu ih otvore. Stražar je hteo da ga odmah propusti kroz mala
vrata, ali Miloš zatraži da odmah otvore velika, jer dolaze kola za
njim, I pokazao je na kola. Vratar otvori široka vrata i Miloš izjaha.
Voleo je da u rano jutro gleda dolinu sa vrha Vilingora jer je
tako imao utisak da gleda jezero magle. Sad je sunce već bilo odskočilo, ali su se još uvek videli pramenovi magle kako se kriju po
uvalama. Uskoro će i njih sunce izmamiti da odu u visinu i
pridruže se belim oblačićima koji su jedrili po nebu nalik na bele
jaganjce na plavoj livadi. Znao je da ne postoji plava livada kao ni
zeleno nebo, ali mu je to poređenje palo na pamet.
Miloš cimnu uzde i Ždralin pođe nizbrdo puteljkom usečenim
u stranu brda. Puteljak je bio kamenit, ali dobro održavan i
počišćen od sitnog kamenja tako da se nije moglo desiti da konji
ozlede kopito na oštrom kamenju. Osim toga, Ždralin je bio sveže
potkovan.
- Ždraline, druže moj - govorio je Miloš. - Konačno idemo kući
za stalno. Jedva čekam da stignemo. A ti?
Ždralin frknu što Miloš shvati kao odobravanje.
- Ali prvo ćemo svratiti kod Ratka - nastavi Miloš. - Starac živi
sam i siguran sam da će se obradovati da mu bilo ko naiđe.
Ždralin ponovo odobri. Miloš se sada priseti svoga razgovora
sa Ratkom i obećanja da će se zalagati da Gradina prihvati
krišćanstvo. Nije to donosilo nikakve materijalne pogodnosti, ali
se Milošu činilo da nije u redu da samo oni štrče i ostaju u staroj
veri, ako su svi ostali krišćani. Slagao se sa Ratkom da je lakše upravljati državom koja ima jednu veru, jednu crkvu i jednu vojsku,
nego onom u kojoj su svi različiti, iako i to ima svojih čari. Zato mu
je obećao da će se, kad poraste i postane starosta (ako postane,
rekao je Miloš, jer starosta se bira, nije to vlatelinstvo da se nasleđuje), zalagati da Gradina postane krišćanska.
Miloš nije još znao za Branilov dogovor sa Ratkom i da Ratko s
njima treba da ide u Gradinu. Da je znao, sigurno bi se radovao.
Jahao je napred laganim kasom ne obazirući se na kola koja su se
kotrljala za njim. Nije ih video iza sebe jer su okuke bile česte, ali
je znao da su negde iza njega.
U zaranke stiže do sastavka Ratkovog potoka i rečice pored koje je vodio put. Da li da ih čekam, pomisli, ali ipak odluči da ide
212