16. RASTANAK OD VILINGORA
Branilo, Zaviša i đaci iz Gradine, uključujući i Rojlu, bili su
spremni za polazak čim je sunce izgrejalo. Utovarili su prtljag,
upregli konje i izvezli kola ispod nadstrešnice.
- Branče, što tako rano, kud žurite? - upita ih Ljuba donoseći
mi iz kuhinje kotaricu u kojoj je bila hrana i krčag vina.
- Vino je jako; ako ga deca piju, morate ga razblažiti vodom.
- Hvala ti Ljubo - zahvali se Branilo, smeštajući Vedranu, Miloša i Rojlu u kola.
Zaviša je sedeo na mestu ko čijaša, Branilo na prednjem, a
Ravijojla i Vedrana na zadnjem sedištu.
- Ej, a gde nam je Miloš? - uzviknu Vedrana.
U tom trenutku iz štale izađe Miloš vodeći Ždralina. Na trenutak zastade, pređe Ždralinu sa leve strane, uhvati mu se za hrbat i
vinu se u sedlo.
- Više mu ne treba kamen da se popne na konja - zadovoljno
primeti Rojla.
- Porastao je - reče Branilo. - Još malo pa da ga ženimo. Je l'
tako, Vejo?
- Vejo, jesi li se ti pozdravila sa Srđom? - odjedanput se seti Rojla da upita.
- Jesam – odgovori Vedrana – znaš da smo se sinoć svi pozdravili.
- Znam – potvrdi Rojla – ko zna kad ćemo ih opet videti.
- Dogodine, na Kupala - reče Vedrana.
- Ma kakvi! - uzviknu Rojla. - To se samo tako kaže. I tvoji tetka
i teča su vile, pa kad su došli?
- Pa bili su pretprošle godine pred Koleda - reče Vedrana.
- Da, ali su došli zbog tebe i Miloša da vas vode za Koleda kući,
a ne da se vide sa ostalima i da obnove vilinski zavet - reče Rojla.
- Pa u pravu si – sleže Vedrana ramenima – ali, mi ćemo se
viđati, je l' da?
- Nadam se - odgovori Rojla. - Moj tata je planirao da me jednom dovede u Gradinu.
- E, pa onda ćemo se videti - reče Vedrana.
Za to vreme, Miloš je već dojahao do glavnih vratnica i čekao
211