15. ŽIVELI, UZVIKNUŠE SVI
Uveče su se svi okupili u velikoj dvorani Vilingora na
zajedničkoj večeri. I đaci, i učitelji, i staratelji i sve vile. Jedino nisu
bili vilenjaci-vitezovi koji su obezbeđivali dvorac.
Zagorka je, kao i uvek, sedela na čelu stola. Uzela je metalnu
kašiku i njome oprezno zalupala po staklenoj čaši. Već je to isprobala i znala je da se od laganog udarca neće razbiti, a začuće se
zvonak zvuk koji će privući pažnju.
- Dragi naši đaci, dragi njihovi roditelji i staratelji, dragi učitelji vilenjaci,
Prvo pokolenje naših đaka uspešno je završilo vilinsku obuku.
Nije ih bilo mnogo, svega desetak, ali su zato izuzetno uspešni.
Biće to prekrasne vile i vilenjaci. Neki od njih će ostati ovde, a neki
će se vratiti svojim kućama i obavljati vilinsku delatnost u svojim
mestima, što će biti velika blagodet za njihove susede, smatramo.
No, mi moramo najkasnije do sutra u podne znati ko ostaje u Vilingoru, a ko se vraća u svoje mesto. Zato vas sve molim da me o
tome blagovremeno obavestite. Mladim vilama i vilenjacima koji
nas napuštaju želim sreću u životu i uspešnu vilinsku delatnost u
njihovim sredinama. Oni koji ostaju, bez obzira odakle su, biće
prihvaćeni kao svoji. To se ne odnosi samo na Iskru i Janju, koje su
svakako naše, već i na druge koji žele da ostanu s nama. Oni koji
odlaze nadam se da nas neće zaboraviti, i da će bar jednom u
godini dolaziti da nas posete i obave obredno kupanje. A sada
večera može da počne.
Dvoranom se zaori pljesak i začuše uzvici. –
- Živela!!!
Zagorka uze čašu vina ispred sebe, podiže je do visine pogleda
i nazdravi:
- Pijem u zdravlje svih nas i svih dobrih stvorenja na svetu,
mladih i starih, malih i velikih, jakih i slabih. Živeli!
- Živeli! - uzviknuše svi i ispiše svoje čaše.
210