kao on znao šta je rat i kakve muke i nevolje donosi. Gledajući tako,
Miloševo stanovište o pokoravanju bilo je pametno. I ne samo to.
Ratko sa nevericom primeti da je duboko u skladu sa krišćanskim
učenjem. Da li to znači da je Miloš u duši bolji krišćanin nego ja,
pitao se.
Skoro su planinskom stazom zatandrkali točkovi i iza okuke se
pojaviše kola koja su vukla dva belca, jer su dva ostavili na Miroču,
nisu im bila potrebna. Na mestu kočijaša je sedeo Zaviša.
- Stižete tačno na vreme kako sam i planirao - obavesti ih Ratko.
- Nemoguće je da si planirao, nismo ni mi znali tačan dan kad
ćemo poći - reče Branilo.
- Ali sam znao da će to biti jedan od ovih dana početkom leta.
- Toliko smo i mi znali. Ali, pošli smo na vreme i sad smo ovde.
A ti, Ratko, dokle još misliš da živiš u ovoj pustinji?
- Ne moram više. Zavet mi je istekao, ali nemam kud.
- Kako nemaš kud?! A zašto imaš prijatelje?
- Ne želim nikome da smetam, a u Poreču nemam nikoga,
roditelji su mi davno pomrli, ženio se nisam...
- Ali nama si potreban - reče Branilo silazeći iz kola kad ih je
Zaviša zaustavio na proširenju ispred nadstrešnice.
Ratko raširi ruke grleći Branila. Bio je za pola glave niži, ali još
uvek snažan i žilav.
- Za šta može da vam treba ovakva drtina? - reče Ratko sa
gorčinom u glasu.
Branilo ga potapša po plećima.
- Nemoj tako, nisi ti još za bacanje. Još ti možeš volu rep da
iščupaš.
- Možda i mogu – nasmeja se Ratko – ali kome to treba“
- Nikome – reče Branilo – ali tako se kaže.
- Eto, možeš da svariš juhu - reče Zaviša prilazeći. - A to nam
upravo treba.
- Pa hajdete onda za astal - reče starac i krete ka ulazu u pećinu.
Astal mu je bio levo tik do ulaza.
- Šteta što ti astal nije napolju - reče Branilo. - Da ne moramo
ovako lepo vreme provoditi unutra.
- Eh, kad sam ga postavljao nisam razmišljao o tome, ni da ću
200