11. MILOŠ JE U DUŠI KRIŠĆANIN
Ratko je dodao vlašac u kotao u kojem mu se krčkala riblja
juha i promešao još jednom. Juha je divno mirisala. Moji prijatelji
će se slatko najesti, mislio je. Očekivao je da naiđe Branilo na putu
u Vilingor i prisećao se kako je zimus vodio zanimljiv razgovor sa
njegovim Milošem. Iznenađujuće je kako desetogodišnje dete
može biti mudro.
- Oče Ratko, a šta ćemo raditi ako naiđe neki divlji narod i hoće
da nas pokori? - pitao je.
- Pa branićemo se - odgovorio je.
- A ako njih ima mnogo više?
- Zato smo mi na svojoj zemlji i branimo se. Pravda je na našoj
strani.
- Ljudi stradaju i kad su u pravu - rekao je Miloš tada.
- A šta bi ti radio? - pitao je sada Ratko.
- Dozvolio bih da nas pokore - rekao je Miloš na Ratkovo
iznenađenje.
- E, sine, ne znaš ti kako je biti rob - rekao je Ratko prekorno. Oni bi nam nametnuli svoju veru. Koristili bi našu zemlju i vode,
lovili ribu u našim rekama, ženili bi se našim ženama, one bi
rađale njihovu decu...
- I naučili bi naš jezik - dočeka Miloš. - A kad nauče naš jezik
naši su, kao i Bugari. Zar se s njima nije desilo to isto?
- Jeste, ali su ipak ostali Bugari, a ne Sloveni - bio je uporan
Ratko.
- Zadržali su samo ime Bugari, ali jesu Sloveni. Govore slovenski, znači Sloveni su“.
- Ali, nisu Srbi.
- Pa neka nisu - rekao je Miloš. - Važno je da nismo ratovali i da
narod nije ginuo. Ni naš, ni njihov.
- Ali jesmo ratovali - dokazivao je Ratko. - Jesi li čuo za bitku na
Velbuždu?
- Ratovali su vladari za prevlast, a ne plemena - zaključi Miloš. Ratovali su i naši kraljevi Milutin i Dragutin iako su bili rođena
braća sa vojskama istog plemena i na jednoj i na drugoj strani.
Tu je Ratko morao da ućuti jer je Miloš bio u pravu. Niko nije
199