E-book Slobodan Anić - Nemušti jezik | Page 183

Vedrana, Zavišina kći, nije izvela ništa tako spektakularno, ali je bila lepa i mila devojčica. Miloš je, doduše, ispričao radoznalim seoskim dečacima da je ona izvukla nekog njihovog druga iz zaleđenog jezera kad je led popustio i on počeo da tone. Dolebdela je do njega, izvukla ga i lebdeći zajedno s njim izvukla ga na obalu. To je za neuke seoske dečake bila prava vilinska čarolija i zato su joj se divili. Nikome nije palo na pamet da pita Miloša zašto je upotrebio reč lebdenje, a ne letenje. Verujem da će to tek čitaocima ove pripovesti postati jasno ako je budu pažljivo čitali. Sada su se Branilo i Zaviša spremali da kad lipe zamirišu odu po njih. Ozrenka i Cveta su izrazile želju da i one pođu, ali se Branilo nije složio s tim. - Možete ići – rekao je – ali bez nas, a bez nas ne znate put. Problem je bio u tome što bi ih onda bilo previše u kočiji, a trebalo je da povezu ne samo Miloša i Vedranu nego i Raviojlu, Darinu i Živkovu kći, koja je takođe učila zajedno sa Milošem i Vedranom - Pa povezite vi nas do Miroča, a mi ćemo da vas sačekamo kod Živka dok se vi vratite iz Vilingora. Tako će biti mesta za sve – seti se Ozrenka. - Može, ali opet će nas biti puna kola. Moram da upregnem četveropreg, teški smo za dva ili tri konja – složi se Branilo posle kratkog premišljanja - Pa to će Zale, on je vičniji s konjima nego ti – primeti Cveta. - Naravno da ću ja, Branče upravlja ljudima a ja konjima. Ne bih se menjao s njim, konji su poslušniji – dobaci Zaviša. - Moj Zale, uvek raspoložen za šalu - pomazi ga Ozrenka po kratko ošišanoj kosi i poljubi u obraz. - Šta ti je, Renka? Zaviša je uhvati za ramena i blago odmače. - Gleda nas Tijana. - Pa neka gleda, ne činimo ništa loše, nek znaju deca da se mama i tata vole. - A vi se zaista volite - reče Cveta čežnjivo gledajući tri dečje glavice kako proviruju kroz prozor kuće. - Znam da se i vi volite, Cveto - poče Ozrenka da je teši što posle sedam godina još nema decu. 183