- Eto, sad ćemo na Miroč kod Dare. Ona sigurno ima lek ili neku čaroliju za tebe.
- E, Renka, prošlo je moje. Da je sreće sad bih imala četvoro kao ti, vidi kol ' ke su.
- Imaćeš i ti, daće bog. Zaslužila si, odgajila si Miloša kao da je tvoj.
- On i jeste moj – trže se Cveta – Zora mi ga podarila čim se rodio. Volim ga kao da sam ga ja rodila.
- Znam, Cveto, zato i kažem da si zaslužila da imaš i svoje. Meni se čini da si ti previše stegnuta sa Brančetom, da ga se bojiš. Opusti se, ženo, nisi više mala. Dobro, kupao te kad si bila beba, pa šta. To je bilo pre dvadeset osam godina. Sad ste odrasli ljudi i ti i on.
- Ja da se bojim Brančeta! – uzviknu Cveta – znam ga otkad znam za sebe, zašto bih se bojala. Ali ga volim i poštujem više nego ikog.
- Pa u tome i jeste problem, ti njega voliš i poštuješ kao što mi volimo Daboga ili Jarila. On je za tebe bog, a ne muž. Zato ti s njim ne možeš da zatrudniš. Možda bi trebalo da malo promeniš čoveka.
- Ma šta pričaš, Renka! Ne mogu to da zamislim – uzviknu
Cveta sa gnušanjem.- Ništa, ništa – zabrza Renka – samo mi je onako palo na pamet.- Šta je, o čemu pričate? – iznenadi ih Branilo vrativši se sa Zavišom iz ergele gde su planirali koje će konje uzeti u četveropreg.
- Ma, pričale smo o deci, pa smo se setile da bi sad na Miroču Dara mogla da izleči Cvetinu neplodnost.
- Da, sad je prilika – složi se Branilo – trebalo je da odemo ranije, ali nikako da nađem vremena.
- Da, znam da si starosta, ali bi trebalo da ponekad budeš i muž
- reče mu Renka prekorno.- Kad si mogao Zori da napraviš dete, zašto ne bi i Cveti!- U pravu si, Renka, kao i uvek kad su ljubavne stvari u pitanju – složi se Branilo – ali ti znaš da ja Cvetu volim i sad ćemo ozbiljno da poradimo na tome. Miloš je već veliki, a ja sam poželeo da držim nešto malo u naručju.
184