3. ŽELIM DA DRŽIM NEŠTO MALO U NARUČJU
Miloš, Branilov sin i Vedrana, Zavišina kći, već treću godinu su
u Vilingoru, u vilinskom učilištu „Zora Vilingora“, nazvanom tako
po Zori, vilinskoj kraljici, Branilovoj prvoj ženi i Miloševoj majci,
koja je umrla na porođaju jer vile po svojoj prirodi nisu predodređene da rađaju mlade. Zato ih ima tako malo. Mlade vile se
rađaju, bolje reći nastaju iz kapi rose u čašici cveta, a vrlo malo
njih je rođeno poput ljudi. Jedna od njih je bila i Zora, čija je majka
takođe umrla rađajući je. Vilenjaci postaju od mladića ljudskog
roda koga vile izaberu za životne saputnike i prime u svoj rod.
Događa se da i od ljudskih jedinki nastanu vile, ako im priroda
podari vilinske sklonosti i sposobnosti. Jedna od njih je bila i Stana,
Zavišina sestra koju su, zajedno sa Borišom, njenim momkom,
poslali na obuku u Vilingor gde su izučili zanat, Boriša kovački i
kolarski, a Stana kožarsko-sedlarski. Tamo su stekli i neke vilinske
veštine i umenja. Ne bi se moglo reći za njih da su čarobnici, ali su
bili blizu toga. Kad bi više praktikovali čarolije u svakodnevnom
životu verovatno bi to i postali.
Milošu i Vedrani se navršavala već treća godina učenja u vilinskom učilištu i na leto bi već trebalo da budu posvećeni i
uvedeni u vilinsko kolo. Zato su u Gradini vršene pripreme za
njihov doček. Nisu se samo njihove porodice radovale njihovom
povratku već čitavo selo.
Miloš je omiljen ne samo zato što je sin njihovog staroste već i
zato što je veseo i hrabar dečak. Svi se sećaju kako je pretprošle
zime kad je bio na raspustu za Koleda, jašući na jednom od konja
iz seoske ergele, prešao preko zaleđenog Dunava i samo kopljem
rasterao vukove koji su se okupljali na drugoj obali. Niko ne zna
kako je to učinio i zašto su se vukovi razišli; da li je pritom upotrebio neku vilinsku čaroliju ili su se uplašili njegovog drenovog
koplja, uglavnom on se vratio zdrav i čitav i saopštio seljanima da
je on razgovarao sa vukovima i da su oni obećali da ih neće napadati. Tražili su samo jednog ovna kojeg im je Miloš odneo na breg
pored ušća Jaska u Dunav. Ujutru su videli ostatke rastrgnutog
ovna, ali vukovima nije bilo ni traga.
182