2. DOTERAĆEMO OVCE SA MIROČA
Izložili su svoju zamisao na skupštini seljana.
- Znam da ćete reći da smo bogato selo i da to nama ne treba
jer već imamo konje - govorio je starosta Branilo. Ali, zašto da ne
budemo još bogatiji?
- Za tako nešto treba nam čobanin – primeti Prvoš – a ja ne
verujem da bi iko od nas bio voljan da živi izvan Gradine i da boravi na tom brdu sam sa ovcama, ma kako lepo ono bilo.
Prvoš se očigledno pribojavao da njega sada ne pošalju da čuva
ovce. Neka, hvala, meni su dosta i konji, mislio je.
- Znam čoveka koji bi bio voljan da živi izvan Gradine - reče
Branilo.
Seljani se zgledaše.
- Ne, nije iz našeg sela - požuri Branilo da objasni. - To je jedan
moj poznanik, pustinjak. On već živi sam u planini. Ne znam zašto
ne bi pristao da živi na Badlju i čuva ovce.
- A šta ako traži naknadu za to? - upita Stana koja je zajedno sa
Borišom prisustvovala skupštini i bila nezaobilazna u donošenju
odluka.
- Pa platićemo mu. Imamo od čega, hvala bogu. Imamo polja,
vinograde, konje, a imaćemo i ovce. Daćemo mu ovaca koliko bude
tražio. Neće tražiti više nego što imamo.
- Pa sad nemamo nijednu - reče Ozrenka bojažljivo se držeći za
Zavišu, svog muža.
- Imamo, kako ne, svaki od nas ima po nekoliko ovaca.
Sastavimo ih sve i eto nam stado - dodade Boriša.
- Ne, Borko - usprotivi se Branilo – naše ovce nisu dobre, sve
su metiljave. Hoću čiste ovce, planinske. Doteraćemo ih sa Miroča.
Siguran sam da će Živko i Dara da nam daju stado za zapat.
- Onda idemo da tražimo! - uzviknu Zaviša oduševljeno
radujući se ponovnom susretu sa Darom.
- Može, ako se svi složimo, reče Branilo.
-Da li se slažete da na Badlju uzgajamo ovce? - upita seljane.
Svi su se složili, čak i Prvoš, jer je sad bilo jasno da neće on ići
na to brdo tamo da ih ču va, on je zadužen samo za konje.
181