35. GDE JE MAMINA VILA RAVIJOJLA
Na Miroč stigoše kasno popodne, dan je već bio na smiraju. Velika kuća je bila osvetljena bakljama.
- Moj tata ne štedi kad treba dočekati goste – reče Ravijojla.
- Ne budi tako skromna, Rojla – reče Stana. - To je tebi u čast.
- Ne verujem – reče Ravijojla.
- Šta ne veruješ – reče Miloš. - Pa nisi bila tu četiri meseca. Ne
dočekuju, valjda, mene i Veju.
- Pa dočekuju i vas – reče Ravijojla. - Upalili su baklje zbog svih
nas, zato što nas očekuju. Zbog mene same sigurno ne bi.
- To ti miliš – reče Stana. - Ne znam zašto misliš da te ne vole?
- Ne mislim da me ne vole, samo... Imaće drugu bebu. Nisam im
ja tako važna.
- Jesi, jesi, videćeš – reče Stana.
Uvezoše se u zadnje dvorište i siđoše sa saonica. Svi stadoše da
poigravaju i mlate rukama da bi otklonili ukočenost.
Ugledaše kako od vratnica dve prilike umotane u šalove trče
prema njima. Iako trudna, Dara stiže pre Živka i stade da grli Ravijojlu.
- Gde je mamina vila Ravijojla, ljubi je majka – govorila je Dara
ljubeći je.
To je poduže trajalo tako da je Živko bio prinuđen da
pozdravljanje počne od Boriše. Zatim se pozdravio sa Stanom, a
zatim se okrete Mlošu.
- Dobro došao Braniloviću - reče i pruži mu ruku kao odraslom
muškarcu.
Miloš dostojanstveno prihvati.
- Moj tata je Dragilović, ja Branilović, a ti, Živko? - upita.
- E, ja sam Tasić – odgovori Živko.
- Moj tata se zvao Tanasije, ali su ga svi zvali Tasa, pa sam tako
i ja Tasić.
- A mogao bi da budeš i Tanasijević – reče Miloš.
- Mogao bih i tako – reče Živko – ali to je previše dugačko. Bolje
ovako. Tasić i kraj.
- Tata – izvuče se Rojla iz Darinog zagrljaja. – Je l' to znači da
sam ja Živković?
157