je i beru svake jeseni.
- Sipajte medovinu, deco – ponudi ih Zagorka. - Ili, možda više
volite vino, Miloše.
Bili su prozebli pa se zato Miloš odlući za vino, a Vedrana i Rojla prihvatiše medovinu.
Vino je bilo blago i pitko, od sorte plovdina, prepoznao je Miloš
vino koje su mu kod kuće jedino dopuštali da pije.
- Imate li vi neko muško vino? - ne uzdrža se Boriša. - Ovo je za
decu.
- Ima, Borko, ima – reče Zagorka pa povuče za rukav vilenjaka
koji se tu našao.
- Donesi kameničarku za Borka – naredi.
Vilenjak se udalji i ukoro se vrati noseći oveći vrč sa vinom.
Usu vino Boriši u čašu i on je iskapi.
- Oho, ovo je vino! - uzviknu Boriša.
Vino je bilo pitko, ali malo oporo kakva kameničarka i treba da
bude.
Zagorka sede do njega i pruži čašu da i njoj naspe.
- Hajde, da smo živi i zdravi i da nam deca budu dobri đaci kao
i do sad.
Boriša podiže čašu i nazdraviše.
- Nego, deco – opet poče Zagorka – moram da vam kažem
nešto što možda neće da vam se svidi.
Deca su je s pažnjom gledala i slušala.
- Šta to? - upita Miloš.
- Učenje vam se produžava za još dve godine. Znači, ukupno tri.
Vedrana, koja je do sada uvek plakala kada se seti kuće, sada
se nasmeši. Ostaću još dve godine sa Srđom, pomisli zadovoljno.
151