Boriša.
- Koje đake? - čudila se Ljuba. - Ja ne znam da ti imaš decu ovde.
- Naše đake, iz Gradine – požuri da objasni Stana.
- Vedrana mi je bratanica, a Miloš sused.
- O, Stano, oprosti, ja se zanela sa Borkom, pa…
- Neka, neka, samo vi nastavite, to vam je jedinstvena prilika.
Ljuba pocrvene.
- Nisam imala lošu nameru, Stano – pravdala se – samo, nismo
se odavno videli, pa…
- Ni mene nisi odavno videla, Ljubo – prekorno će Stana.
- Nego, čujem da si učiteljica, pa sam mislila da pitam za naše
đake, kako uče, kako se ponašaju.
- Đaci su nam sjajni. Naučili su slova oboje, dobro znaju slovensku prošlost i veru, u vrtlardstvu su dobri, u čarolijama je Miloš
malo bolji, ali ni Veja nije loša, pre dva-tri dana je i poletela i
izvukla jednog dečaka ispod leda.
- Opa! - uzviknu Stana. - Da nije zaljubljena, možda?
- Dete je ona, Stano – reče Ljuba prekorno.
- Dete, dete – reče Stana. - Sećam se kad sam ja bila dete kao
ona i kad mi se sviđao svaki momčić u selu koji bi me lepo pogledao.
- E, ovaj je sigurno nije lepo pogledao – dočeka Ljuba.
- Zovu ga Zlopogleđa. I nije momčić nego je i on dete, njihov
drug, Srđa iz Gruže.
- Zlopogleđa, znači – mrmljala je Stana. - I ona je njega spasila.
Čudno. Do sad joj je uvek bio potreban neko ko će nju spasavati.
Vedrana nije obraćala pažnju na to što odrasli pričaju, kao da
nije reč o njoj. Pogledom je razgledala dvoranu i voće u posudama
na stolu. Padoše joj u oči mušmule iz turšije u jednom plitkom
grnetu i ona se nehotice primače stolu. Zagorka to primeti.
- Borko, Stano, Ljubo, deca su nam gladna. Pustite sad priču,
nego sedite i vi za astal pa se malo prihvatite.
Deca nisu čekala da im se dvaput kaže jer su bili ozebli i iscrpeni hodanjem po snegu i ledu koje zna biti vrlo zamorno.
Sedoše za sto i navališe na voće. Vedrana je izabrala mušmule,
Rojla grožđe, a Miloš krupnu žutu jabuku koja ga je podsetila na
njihove jabuke iz Gradine. Pa možda i jeste iz Gradine, pomisli, one
150