32. JOŠ DVE GODINE
Zagorka ih je primila u velikom predvorju i odmah sprovela u
veliku dvoranu jer je bilo vreme užine. Na stolovima su već bila
postavljena razna predjela: kukuruzni hlepčići, sir, pihtije i suvo
voće, a bilo je tu i vina, piva i medovine u raznobojnim krčazima;
vino je bilo u crvenim, medovina u zelenim, a pivo u žutim tako da
se nije moglo pogrešiti.
- Kako ste mi lepi vas dvoje – reče im Zagorka. - I porasli ste.
Kad ste bili ovde na zanatu bili ste još deca, a vidi sad, svršeni ljudi.
Imate li dece?
- Biće, ako bog da – reče Stana. - Imala sam dva pobačaja, sama
sam kriva, hoću ja sve da uradim.
- Znam ja tebe – reče Zagorka – hoćeš ti da potegneš kao da si
muško, nekad i više. A zašta imaš njega? - Zagorka pljesnu Borišu
po plećima. - Vidi kakva snaga. Sigurna sam da je najlepši i
najsnažniji momak u Gradini.
- Najlepši jeste – reče Stana – inače ga ne bih izabrala. A najjači
je... moj brat Zale, Branče je najspretniji...
- Ali oni više nisu momci – prekide je Zagorka. - Oženjeni su,
što znači da je Borko sad prvi u svemu. Ti si, pametnice, ugrabila
najboljeg momka.
- Ugrabio je on mene – bunila se Stana. - Vidi mu ruku! To kad
stegne ne pušta.
Boriša se seti kako ga je Stana opsedala i izazivala svojim ženskim čarima pa reče:
- Ona je još tada bila pomalo vilovita, morao sam da popustim
– pravdao se Boriša.
- Pa imao si priliku da popustiš i drugima dok smo bili ovde –
reče Stana sećajući se kako ga je Ljuba opsedala dok su ona i
Boriša učili zanat ovde u Vilingoru, on kovački kod Gvozdena, a
ona sedlarski i kožarski kod Velimira.
- Pazi da to sad ne učinim – reče Boriša pokazujući Ljubu koja
im je prilazila pa raširi ruke da je primi u zagrljaj.
- Borko, otkud ti?! - uzviknu Ljuba gubeći se u njegovom
zagrljaju.
- Došli smo za naše đake, da ih vodimo na raspust – objasni
149