Zagorka se lupi po čelu.
- O pa da! Ja sam Koviljku skroz zaboravila. A otkud znaš da te
ona najviše voli?
- Ona mi priča priče.
- A ti voliš priče?
- Volim.
- Da li bi voleo da naučiš još priča koje Koviljka ne zna, pa da ti
njoj pričaš?
- Voleo bih - odgovara Miloš oduševljeno.
- Je l' imate nekoga u selu ko se brine o podučavanju dece? pita Zagorka Cvetu.
- Brinu se roditelji, babe i dede, kao i svuda – odgovori Cveta. Šta tu ima da se uči? Eto, ja sam naučila Miloša da jede i evo, već je
smazao. Al' šta da radim sa Vedranom ne znam. Još nije pojela jaje!
- Pa zašto je mati ne nauči? Zašto jede kod vas?
- Deca jedu gde se zateknu. Važno je da su sita. A Renka, njena
mati, ima još dvoje manje dece. Ne može jadna da predahne od
njih, stalno neko kmeči. Zato Vedrana ovako mrljavi. 'Ajde, Vejo,
probaj i ti kao Miloš da jedeš prstima, slađe je.
Vedrana se nasmeši, pogleda okolo pa otkide komadić pogače i
prstima umoči u jaje hvatajući prstima i komadić jajeta i stavi ga u
usta.
- Eto! - uzvikuje Cveta. - Može li tako?
Vedrana zadovoljno klima glavom punih usta.
- 'Ajde, pomaži još to malo pa da ti Cveta dâ mleko.
Cveta ustaje, uzima dve drvene čaše i sipa mleko iz krčaga u
njih. Stavlja čaše ispred dece. Miloš uzima svoju čašu i ispija na
dušak. Vedrana još maže tanjir.
- Je li, a gde je Branče? Ja ne pitah, a ti mi ništa ne reče.
Cveta se nasmeja i odmahnu rukom.
- On i Zaviša su sa momcima na Jasku. Igraju se vojske po ceo
dan. Plivaju, rone, mlate se štapovima.
- Pa eto, i oni im daju neku obuku. Samo, to su već odrasla deca.
Decu treba učiti još od šest-sedam godina. I to ne samo borenju
već i drugim veštinama.
- Nauče deca u zajednici sve što treba. Ne treba im nikakva
posebna učilišta – reče Cveta.
15