- Mati rađa, a mama neguje – odvrati Miloš. - A kako se ti zoveš?
- Ja sam Zagorka, tetka tvoje mati Zore – odgovori Zagorka. Zovi me teta.
Cveta se sad osmeli i priđe Zagorki pružajući ruku.
- Dobro došla, Zago. Ja sam Cveta, Branilova žena i mama ovoga nestaška – nežno pljesne Miloša po glavi – Gle, već je pojeo!
Zagorka odmeri Cvetu pogledom.
- Lepa si – reče. - Ništa manje nego moja pokojna Zora.
Cveta se nasmeši.
- Zora je bila mnogo lepša – reče.
- Poznavala si je? - upita Zagorka.
- Umrla mi je na rukama – reče Cveta i pojaviše joj se suze u
uglovima očiju. - Bile smo prijateljice. Ona je tada rekla da nije
pošteno da se Miloš zove Branilović nego da mu damo prezime
Kobilić jer je odrastao na kobiljem mleku.
- Je l' ovo tvoja curica? - upita Zagorka.
- Nije, ona nam je susetka. Zavišina, ako ga znaš.
Zagorka zavrte glavom.
- Ne, mislim da ga nisam srela.
- On je Branilov najbolji drug.
- Ne, nisam ga srela sigurno. A imaš li ti svoje dece?
Cveta tužno zavrte glavom.
- Nemam još. Al' daće bog.
- Jesi li išla kod Dare vračare na Miroč? Kažu da ona vrlo
uspešno leči neplodnost.
- Nisam, Branilo je starosta pa nemamo vremena. Al' otići
ćemo. Dara je žena njegovog druga, znaju se.
- Pa idi, ćeri. Šteta je da tako lepa devojka ostane bez poroda.
Sigurno ti je krivo kad vidiš kako Miloš raste, a znaš da nije tvoje
dete.
- Što bi mi bilo krivo? Ja nisam zavidljiva, a Miloš je divno dete,
volim ga, a on me sluša kao da mi je rođeni sin.
Miloš se uzvrpolji kao da hoće da ustane.
- Voliš li mamu? - pita ga Zagorka.
- Volim – odgovori Miloš. - I mamu i tatu.
- A ko tebe više voli? - pita dalje Zagorka.
- Najviše me voli baka.
14