vao s njim, ne dajući da ga osećanja ponesu iako mu je srce treperilo od radosti što nakon nekoliko meseci opet vidi draga, poznata
lica.
- Jel ti hladno, dušo? - pita Stana Vedranu. - Sašila tebi teta
kožuh, da mom jarencetu ne bude hladno. - Čudno, ali Vedrana se
tek sada setila da je teta Stana, upravo ovde, u Vilingoru, izučila
sedlarski i kožarski zanat. - I to od jareće kože da mi budeš pravo
jarence. A i Milošu sam sašila, od ovnujske, samo bez rogova; za
njih mora sam da se pobrine.
Miloš je voleo Stanino vedro i pomalo ironično lice ali je
oduvek pomalo zazirao od njene neposrednosti i srdačnosti, zato
se sada ustezao da joj priđe.
- Odi, Miloše – pozva ga ona – da ti tetka isporuči Cvetine i
Brančetove poljupce.
Miloša nešto stegnu u grlu i jabučica mu zaigra. Stana to
primeti pa ga steže u zagrljaj.
- De, de, budi muško. Oni nisu mogli da ostave Koviljku samu, a
i Branče se boji da vukovi opet ne naiđu kao one zime pre nego što
si se ti rodio.
- Rano je za vukove – javi se Boriša. - Oni naiđu tek krajem
zime, i to ako je duga, kad iscrpu svu dostupnu hranu, pa siđu sa
Karpata i krenu u potragu.
Miloš se rado prepusti Staninom zagrljaju. Uronio je glavu u
njen kožuh sa krznom spolja dok ga je ona ljubila po obrazima i
čelu.
- A hoćeš li i ti njima da pošalješ poljupce? - upita ga Stana.
- Hoću – promuca Miloš klimajući glavom.
- Pa ljubi me onda. Mene za mamu, Borka za tatu.
- A za Koviljku?
- Za Koviljku!? - iznenadi se Stana. - Pa ona ti nije poslala poljupce.
- Jeste – promuca Mi loš.
- Ona nije bila tu kad smo pošli – reče Boriša.
- Šalje ona meni poljupce u snu – reče Miloš.
Stana i Boriša se zgledaše.
- Šta, hoćeš da kažeš da sanjaš Koviljku? - pita Stana.
- Aha – potvrdi Miloš. - I ne samo nju. Sanjam i Prvoša i vas i
147